Posljednji se ne pamte. Gubitnici. Marina Marinović stigla posljednja! Slučajni čitatelj očekivao bi da se iza ovog naslova krije neka caka. Ili je nesretna Marina inače pobjednica samo je poput propale hrvatske države nesretnim slučajem zaglibila na dnu statistike, ili je možda neka pjevačica, političar, ili je barem jako bogata?
A upravo se ta posljednja mjesta često pamte od puno lakše od onih pobjedničkih. Anegdote koje prate posljednja mjesta na utrci često nas nauče puno više o nama samima, pogotovo ako smo razmaženci naučeni pobjeđivati. Vrijedna je ta spoznaja da ima bržih i jačih. Miješaju se doživljaji gubljenja, ozljede, umor, napadi medvjeda i gladnih lokalaca… svemu tome usprkos stigli smo na cilj.
A kad tamo, cilja više nema. Organizatori su otišli doma. Stanoviti Boris Marić “Kliker“ doživio je ovo nakon dolaska na cilj Medvednica trekinga 2007. godine. Kako bi potvrdio prolazak čitave staze, Kliker je u kasne noćne sati otišao do organizatorove kuće gdje je bio tulum.
Kad jednom stigneš posljednji na cilj skužiš da ustvari uživaš u toj nekoj stvari. Da li ti je dosta to što si dao sve od sebe (ili nisi) ili se baviš sportom samo zbog društva, da li možda imaš nesavladive ego probleme. Neki zbog takvih poraza završe karijere, neki se baš zainate i postanu opet najbolji. A neke baš briga, i uživaju oni i dalje.
Mnogi brzi trkači imaju strah od posljednjeg mjesta; kako sam imao sreću neko vrijeme biti brz, bio sam svjedok neobičnim odustajanjima. Ljudi nakon što ispadnu iz prvih pet ili deset pozicija odlučuju da im je draži DNF od DFL-a (Dead F…ing Last). Jer, šta će njemu četvrto mjesto, njemu koji je cijeloga života pobjeđivao. Josip Lacković, inače atletičar kojeg se sjećam kao vrlo simpa lika, imao je tu naviku. Čovjek je imao maraton 2:20 pa mu se nije sviđalo kad bi iscurio. Kao i mnogo atletičara iz njegove generacije (60-te) naučio je trčati od starta na nož, pa je onda je često i pucao. Kada bih ga i ja prestigao, često sam utjelovio kap koja je prelila čašu i Laci bi ubrzo odustao. Za puno tih brzih trkača imao sam osjećaj da uopće ne vole trčanje, da ne uživaju. Da ustvari jedino uživaju tome što su dobri i mogu pobjeđivati. Takvi izbjegavaju jaka natjecanja na kojima znaju da nemaju šanse, radije se hvale kako su prvi na selu nego budu predzadnji na svijetu.
Ovu pojavu sam imao priliku promatrati nastupajući za našu repku planinskog trčanja. Nezahvalno očajavanje nakon završetka utrke na začelju. Svakojake isprike. Pognute glave. A bezveze. Umjesto da su uživali u trčanju, izazovu, borbi za to predzadnje mjesto. Ali ne, njima je to manje vrijedno. I onda idu natrag doma biti prvi i više ne idu van sramotiti se.
A onda često ti brzi, rezultatima opsjednuti trkači, kasnije postaju treneri koji odgajaju nove generacije trkača zaluđenih prije svega rezultatskim uspjehom, umjesto da djecu uče da uživaju u trčanju kao igri. Začarani krug.
Moja prva utrka bio je neki tamo Sljemenski maraton, recimo 2002., nisam baš neki pouzdani kroničar svoje trčoholije. Stigao sam pretposljednji na cilj, prehodao sam većinu drugog kruga, organizator mi je u cilju rekao “što ti je ovo trebalo“, a ja se tog dana sjećam kao jednog od najljepših u mom trkačkom bivstvu. Makar sam ubrzo osjetio i slast pobjede, te utrke u kojima sam stizao među zadnjima često su se urezivale u korteks kao najslađe uspomene. Omiljenu nosim sa KI Challengea, kultne, orijentacijski sadistički zahtjevne pustolovne utrke u režiji današnjeg organizatora traila na Kvarneru, Elvira Sulića, na kojoj sam s Krisitjanom Šivakom lovio ulazak u limitu. Svaku nadu u respektabilan plasman posijali smo bauljajući po Grobničkom polju tragajući za nekom štalom, no gušt koji sam osjećao kada smo nakon gotovo dva dana i divlje jurnjave kanjonom Rječine stigli na cilj na riječkom Korzu dvije minute prije limita bio je čisti Zen.
Kao sudac i volonter na natjecanjima ostajao sam do doba kad se skuplja smeće, broje gubici od organizacije, komentiraju neobični zaboravljeni odjevni predmeti. A kroz cilj se evo gega neko s osmijehom od uha do uha i grli me. I pomislim si, da li da kažem: što ti je ovo trebalo? Ma baš.
Posljednji znaju tajnu starog hrasta tog.
Napisao: Marko Rajković
