Smilje, divlji oregano, vrkuta, gorušica, polje šumskih jagoda. Na nekim dijelovima staze mirisalo je kao da se nalazim na tretmanu aromaterapije. Brutalna aromaterapija.
Na kraju. Smrdljive tenisice, čarape. I muskulfiber.
U režiji Lesija, iliti Gorana Lesjaka, samoborskog profe koji je neko vrijeme harao hrvatskom trail & trek scenom, i u sjajnoj izvedbi kluba KCIPT Samobor, ove subote upriličen je 2. Samobor Trail.
Ljepše trke nijesam već dugo trčao. Prekrasni grebenčići, “zubalo” staza koje se sastoji od bezbroj uspona i spusteva. Dovoljno je reći da se na 33 km kolko je navodno težila duga staza, nakupilo skoro 1800 m uspona. Za usporedbu “teški” Sljemenski maraton ima tek 1050 m na 42 km. A onda strmopizdeći silasci koji djeluju naizgled kao vrijeme za predah, no budu zaslužni za većinu maratonskih kvadro-invalida koji i nekoliko dana nakon utrke hodaju ko ranjeni pingvini.
Staza neodoljivo vuče na staru, neprežaljenu treking ligu, nemarkirane grebene gdje nas je znao provesti “sadist” Elvir Sulić, danas autor kudikamo pitomijih Kvarner Trails utrka. Što se “trail” naziva, ova je utrka to u pravom smislu, mnoštvo uskih enoslednica, iliti jednoputića, neki naočigled prokrčeni samo za ovu priliku. Tamo nema nedužnih planinara, samo nabrijani trkači. I pokoja pregažena borovnica.
Grebenarenje po meni bezimenom hrptu pred kraj staze bila je kulminacija i krešendo. Veranje, livadice, prirodni vidikovci. Kao da idete opjevanim Hofmanovim putem kod Oštrca, ali nema staze, a od živih duše samo mirisna flora i graktava fauna.
Ma mogu ja kenjavac naravno nešto kenjat o ovoj trci, majica mi je bez veze, volonteri nisu imali otvorene bočice spremne za pretakanje u bidone, i muzika s razglasa mi se nije svidjela. Ja bi da se u prirodi pušta klasika. Ali ono bitno, sama utrka i izvedba iste, perfektno. A koliko je truda i ljubavi prema trailu potrebno da se označi ovakva staza zna svatko tko je probao organizirati nešto slično. Jako puno.
Oznake di treba (organizatori su tri puta morali označavati stazu unutar tjedan dana zbog neprijateljskog djelovanja lokalnih oznako-ubojica), na svim kritičnim mjestima bili su volonteri i popisivali brojeve. Ja, poslovično dobar u gubljenju nisam nijednom zazujao. Dakle, odlično označena staza. Okrepa taman. I opet ću ponoviti staza za tenisice oblizat. Savršena.
Solidna posjećenost utrke s obzirom na trenutnu erupciju utrka. Trepneš i eto novih sto utrka. Rijeka i Tisno trail istoga dana, o cestovnim utrkama da ne pričam…
200 tinjak ljudi se skupilo od kojih trećina na dugoj i većina na kratkoj ali slatkoj utrci koja je provela sve trkače po krasnoj stazi koju Samoborci koriste za svoju zimsku ligu.
Od rezultata bi istaknuo samo pobjednicu i pobjednika duge. Pogotovo pobjednika, njegovih 3:04 na ovoj stazi zavrijedilo je političku nekorektnost. Marko Gorički je stvarno postigao impresivno vrijeme za ovu stazu, osim drugoplasiranog Špehara i trećeg Smolića deklasirao je ostatak konkurencije.
Pobjeda Sandre Juhaz možda nije toliko vremenski impresivna, no ako znamo da je poput Smolića ova dama u šestom desetljeću života onda se moramo nakloniti i zapljeskati.
Vremenski uvjeti taman, ni pretopli ni prehladni. Vaš reporter odustao od kampiranja zbog najavljenog kijameta koji je preko noći stvorio i malo blata na stazi. A sretnice koji su imale čast zatvoriti utrku, Lea Milobabić i Sonja Kreč imale su priliku uživati i u pljusku za kraj.
A na cilju je dizajner trase Lesi za buduća izdanja najavio mogućnost novog penjačkog začina koji bi stazu još zapaprio.
Ma prekrasno.
Fotografija: facebook stranica Samobor Traila
