Boroša 2018: sparne tenisice u zbunjenoj glavi

368
Boroša 2018
Stjepko Jančijev, Veronika Jurišić i Juro Buljan. Foto: AK Sljeme

Ove vruće i sparne nedjelje, 400-tinjak pari tenisica uputilo se s trga bana Josipa Jelačića na sparno hodočašće sljemenskom tornju.

Boroša 2018: mala trkica narasla je u divnu mrcinu. Na startu je gužvetina. Veseli Japanci i Koreanci fotkaju nas svojim selfie stickovima. Na obližnjem Dolcu je gužva, stigle su prve trešnje. Neki čiko se šeće sa svojim ulovom i veselo pljucka koštice koje vrebaju na one rupice na potplatu tenisice. Nadobudni poput mene se zagrijavaju, vesela većina se pokušava do starta sakriti u hladu i sačuvati hladnu glavu.

Potez organizatora da premjesti trku sa 10 na 11 ujutro zbog preklapanja s biciklistima šminkerima koji su vozili Gran Fondo na Sljeme, učinio je utrku težom. Živa se na suncu popela na 30-tak stupnjeva, u hladu nekih 25. Ja bi radije da su pomakli na 9. No, uvjeti su isti za sve.

Pa i za Mirana Cveta. Vidjevši njegovo ime na popisu prijavljenih, pomislio sam da bi napokon mogao pasti vječni rekord 59:08 kojeg drži Nedeljko „Koska“ Ravić. Naime, Miran Cvet drži rekorde na brojnim slovenskim brdskim usponima, prošle godine je bio najbolji slovenski predstavnik na Europskom prvenstvu u planinskom trčanju. A pedeset mu je godina tek. Trčanjem se počeo baviti tek prije desetak godina kada je, doživjevši težak pad s bicikla, napustio biciklizam gdje je također harao i nerijetko se na prvenstvima Slovenije u usponu ravnopravno borio s profesionalnim biciklistima. Najbolji amaterski biciklist Slovenije svih vremena. Ali nije došao ni blizu Koskinog rekorda. “Sporih“ 1:02.11. Dok je Barbara Belušić sa 1:11:24 za samo 17 sekundi zaostala za vlastitim rekordom.

Nemam pojma koja mi je ovo Boroša. Možda peta? Prva nakon desetak godina apstinencije. Vraćam se Boroša tebi. Sa sobom sam doveo i gosta iz SAD-a, štrkljavog biciklistu. Njemu je sve zanimljivo. A i meni. Puno nepoznatih lica. Odlučujem u trku krenuti iz prvih redova i probat forsirat na uvodnoj palačinki do Mihaljevca, pa kud puklo da puklo. Dugo se nisam probao glupo zaletiti. No, sve za novinarstvo. Ovako sam mogao vidjeti kako se razvijao početak utrke.

Ante Živković se zaletio ko sivonja, za njim jedna grupica sa Cvetom. Kod žena je identičnu taktiku s identičnim rezultatom primijenila Sandra Šrut. Ode ona ko iz topa, a Barbara Belušić ni trepnula i prati s pristojnog odstojanja.

Kad se nakon Mihaljevca staza počela penjati za istač, Živković i Šrut ubrzo cure na drugo mjesto i tamo ostaju do kraja.

Vaš je izvjestitelj nažalost već na Gupčevoj Zvijezdi shvatio da je daleko od “Zlatnih godina“ i morao zaostati, tako da je od ostalih ekskluzivnih tračeva o eliti tek mogao popratiti kratko gubljenje Sandre Šrut i njene pratnje bez broja na skretanju s asfalta na Leustek.

Mogli su organizatori tu staviti neku strelicu ili postaviti volontere. Makar mi se čini da su volonteri možda i bili u blizini, jer sam krajičkom uha čuo “samo se malo vratite, tamo su crvene oznake“.

Patuljaste crvene zastavice za mene su novitet u označavanju staze i mislim da bi bilo zgodno da je organizator na startu ili barem u nekom skupnom mejlu slikom napomenuo da će tako označiti stazu. Meni, i mnogima koji su već trčali ovu legendarnu utrku, ovo naravno nije bilo potrebno, ali bilo bi zgodno da je netko napomenuo da oni koji ne poznaju stazu trebaju piljiti u pod na skretanjima. Isto kao što mi je falio mejl u kojem se obznanjuje pomicanje starta sa 10 na 11. Mnogi ljudi ne gledaju nesreću od „fejsa“.

Na cilju uobičajena gungula. Neki od brzanaca jamraju što stvari za presvući nisu odmah stigle na cilj, neki kak je staza samo uzbrdo, a da se nastavim na svoju priču o utrci na Japetiću i o tome kako naši ljudi ne pate od bolesti poštenja, neki dečko pored mene tužio se kako je tip ispred njega namjerno skratio zadnji ficlek Leusteka i samo direktno produžio preko ceste. Javašluk. Utrka je donijela i potencijalne reprezentativce u planinskom trčanju (prva tri u muškoj i ženskoj), a završila je nakon 3:18:59, odnosno ulaskom u cilj Tihomira i Jasmine, vatrogasaca koji su utrku odradili u punoj opremi za rat protiv vatrene stihije.

I zbog tih vatrogasaca i svih “sporih“ trkača koji su veselo i neopterećeno savladali ovu stazu koja spaja zagrebačku asfaltnu utrobu i devastirana šumska pluća, na kraju ću reći: Ceterum censeo, Borošu treba zaštiti kao spomenik trkačke kulture. Neka živi vječno.

Rezultati

Fotografija: AK Sljeme