Bruno Bošnjak: od loma vratne kralježnice do olimpijske bronce

279
Bruno Bošnjak

Ima onih trenutaka u životu koje nikad ne zaboraviš. Neki su slatki poput prvog poljupca ili zadnjeg položenog ispita. A onda ima onih koje pamtiš jer su te toliko potresli da ih je nemoguće zaboraviti. Jedan takav trenutak u mom životu dogodio se prije 12 godina, kad sam se krajem veljače vratila u Zagreb s jedne radionice zbog koje sam dva tjedna boravila u Beču. Na ulazu u kuću me dočekao tata i saopćio mi strašnu vijest. Bruno, osoba s kojom sam odrasla, koju znam otkad znam za sebe, nešto najbliže starijem bratu što imam, doživio je tešku nesreću na utrci, u bolnici je u Innsbrucku i možda više nikad neće hodati. Sjećam se da sam ispustila neki grozan krik žalosti i šoka i potom su uslijedile suze. Sljedeća bitna uspomena za ovu priču je prizor Brune u Staroj Baški na Krku kako hoda po plaži, niti šest mjeseci nakon te nesreće. Tog istog Brunu sam prije 10 dana u šest ujutro gledala u izravnom prijenosu kako na drugoj strani svijeta osvaja svoju prvu olimpijsku medalju – broncu zlatnog sjaja! A danas mi se pak ukazala divna prilika i iznimna čast da tog čovjeka, svog prijatelja, intervjuiram kako bi njegova inspirativna priča došla do što više ljudi.

Idemo sad službeno: Hrvatska je po peti put nastupila na Zimskim paraolimpijskim igrama koje su se održale u Pjongčangu. Debitirali smo u Salt Lake Cityju 2002. godine i do sad smo na Zimskim igrama imali ukupno sedam sportaša (svi su bili skijaši). Reprezentacija koja nas je ove godine predstavljala u Koreji imala je sedam članova u čak tri sporta. Među njima je svoje mjesto našao i para-snowboard koji je svoj paraolimpijski debi doživio u Sočiju 2014. godine i ubrzo se proširio na deset natjecanja u Pjongčangu 2018. Nije dugo trebalo da Hrvatska dobije svog predstavnika u toj kategoriji i to u obje discipline – Brunu Bošnjaka. I ovom 34-godišnjem Zagrepčaninu s austrijskom adresom isto tako nije dugo trebalo da osvoji olimpijsku medalju, dapače – to mu je pošlo za rukom na svom premijernom nastupu na ZOI.

S jedanaest godina si stao na snowboard, a već dvije godine kasnije, vozio si utrke u slalomu i veleslalomu. Što nam možeš reći o tom periodu – kako se rodila ljubav prema boardanju?
Ljubav se rodila slučajno, kada sam prvo krenuo s time, nisam imao neki pošteni board i boardao sam tu i tamo uz skijanje. I onda sam, ne sjećam se više kojim povodom, kupio novi board u vrijeme kad su na scenu došli carving boardovi i onda sam shvatio kako je “karvanje” fora tehnika i uskoro sam završio na jednom školskom prvenstvu gdje sam bio u prvih deset. Tada sam pomislio kako bih u tom sportu mogao nešto ozbiljnije postići, lakše nego u skijanju, jer je u tom sportu već tad bio velik broj sportaša i probiti se do vrha je izuzetno teško. Zamislio sam da će put u snowboardingu biti puno jednostavniji. To na kraju i nije baš ispalo točno, jer se kroz godine i ta priča dosta proširila i općenito došla na viši nivo. Uglavnom, učlanio sam se u klub i počeo voziti trke i to mi je dosta odgovaralo jer sam se oduvijek volio natjecati s drugima. Naravno, što sam bolje boardao, to sam više uživao i više grizao za to sve skupa.

Najbolje rezultate ostvario si u boardercross kategoriji nakon nastupa na dva svjetska juniorska te dva svjetska seniorska prvenstva. Koliko si ozbiljno bio u pripremama za ZOI u Torinu 2006. godine?
Čim sam počeo ozbiljnije trenirati, najviše sam se našao u boardercross disciplini premda nisam imao neke super rezultate, ali bi se uvijek uspio kvalificirati za finale. U slalomu i veleslalomu sam često ispadao, jer sam uvijek išao na sve ili ništa; nije me interesiralo biti negdje na dnu ljestvice. Zapravo, nije mi se sviđao cijeli taj koncept gdje ideš na cijeli vikend, putuješ na kup koji se održava negdje daleko i onda imaš doslovno jednu vožnju. Na boardercrossu si imao trening dan prije po dva sata, pa si se navozao i finale nije bilo 16 nego 32, i ja bi se redovito plasirao pa je to značilo još vožnji. Samo sam htio što više boardati. Bio sam i mirniji u glavi, jer nisam toliko ispadao – nije bilo tog pritiska koji me činio nervoznim. Isto tako, te vožnje nisu dosadne, trebaš imati puno skillsa – trebaš znat amortizirati, skakat, voziti s osobom odmah pokraj sebe. To je po meni svakako najzahtjevnije. Meni su uvijek govorili da imam neku ludu crtu jer me zanima to, ali treba imati puno više od petlje – trebaš biti izvrstan boarder. I tako, pošto sam imao ok rezultate, postalo je vrlo izgledno da se mogu kvalificirati za Olimpijske igre. Počeo sam loviti neke trke za koje sam znao da nose puno bodova i gdje sam imao dobre šanse i mislim da bi i uspio, nije mi falilo puno bodova.

Na internacionalnoj kvalifikacijskoj utrci za odlazak na OI došlo je do strašne ozlijede. Slomio si vratnu kralježnicu te ostao paraliziran. Kako ti danas, nakon toliko vremena i svega što si prošao i u međuvremenu ostvario, zvuče te rečenice? Bi li mogao s nama podijeliti malo više o tim prvim trenutcima nakon nesreće, kakve misli su ti prolazile glavom?
OK mi je o tome pričati jer sam se pomirio s tim i mislim da sve što se dešava ima neku svrhu i nije moglo uopće biti drugačije, moralo je biti tako. Prve misli.. uh.. prvo sam pao i udario u pod i tako sam uklizao u cilj. Htio sam se pomaknuti, htio sam reagirati. Nisam, ali nisam odmah točno shvatio, tek kad sam u cilju ostao ležati, onda sam osjetio da ne osjetim tijelo. Ne da ga ne mogu pomaknut nego da ne postoji, da jednostavno nemam tijelo – ja sam glava. To je bio baš ludi osjećaj. I prva mi je misao bila: “OK, probudi se sad, to sanjaš, ovo se nije upravo dogodilo.” Zatim sam vidio da ljudi trče prema meni, odmah sam rekao da ne osjećam tijelo i bivša djevojka koja je u cilju pratila trku je pojurila prema meni i čuo sam je da viče: “Nemojte ga slučajno dirati!” Pošto je bila FIS trka, doktorica je bila na terenu tako da su se zbilja brzo okupili oko mene. I onda su mi skinuli kacigu. Ja sam još napravio glup potez i podignuo vrat da mi mogu lijepo skinut kacigu, da ju ne moraju rezati da mi ju ne unište (smijeh). Onda me njih deset primilo i polako su me okrenuli na leđa, doktorica mi je držala glavu. I onda kad sam bio na leđima sam prvi put malo osjetio tijelo, osjećaj škakljanja u rukama i nogama. To je bio jako lijep osjećaj. Zatim je došao helikopter s liječničkim timom, odmah su napravili brzi test da vide gdje imam osjet, i čuo sam kako preko voki-tokija javljaju “dovozimo incomplete QS”. A ja nisam baš bedast i odmah mi se upalila lampica da je to skraćeno za Querschnitt (cross-section) što znači prerezana moždina. Ali sam se primio za tu prvu riječ, da je incomplete, da nije potpuno. I da će to ipak biti dobro. I onda sam zapravo samo jedva čekao da mi daju lijekove, da me uspavaju, da me operiraju, da se probudim i da sve bude ok.

Kakva je bila inicijalna prognoza liječnika s obzirom na težinu povrede? Kako je izgledao tvoj oporavak, konkretni “koraci” do tvojih prvih koraka? Iz mentalnog i fizičkog aspekta?
Ja zapravo nisam znao koliko je loša bila dijagnoza. Ono koliko sam ja znao o živcima, mislio sam da to zarasta i da je oporavak moguć i nisam se brinuo. Ja sam već idući dan razmišljao o tome kako ću opet voziti trku. I onda sam zapravo kroz vrijeme saznao da moždina nije kao ostali živci i da se ne zna skroz točno što se unutra zbiva. Da je moguće da i ne dođe do oporavka. Imao sam sreće da sam od samog početka malo po malo micao jedan po jedan mišić i uvijek se nešto zbivalo, bio sam dosta motiviran i pozitivan jer napredujem. I što su više do mene dolazile informacije da se možda zbilja neću oporaviti, to sam se nekako više priviknuo na situaciju, znao s time baratati i živjeti. Naučio sam pribor za jelo držati drugačije, vezati si cipele drugačije itd. Sve je to bilo skupa čudno naravno, ali je nekako funkcioniralo. Napustio sam rehabilitaciju nakon četiri mjeseca i shvatio da je to sad to – puno bolje od ovog ne može. Ali onda me dočekao reality check kad sam izašao jer u rehabilitacijskom centru (Tobelbad pokraj Graza) sam bio faca, ja sam bio onaj koji može opet hodati, onaj koji se rehabilitirao bolje od svih drugih. I onda sam došao van u svijet i, naspram, svih drugih sam bio invalid. I to je zapravo bilo teško. Pogotovo kad sam došao u Linz, vratio se na studij mehatronike, i kad sam počeo živjeti sàm shvatio sam koliko mi treba vremena dok si napravim za jesti, dok bilo što obavim, bilo je naporno i dugo je trajalo. Psihološki su mi te situacije najteže pale. Onda mi se tek do neke mjere manifestirala neka potištenost, ne bih baš rekao depresija, ali ono, zapravo je stupilo na snagu puno kasnije nego očekivano. Jer u bolnici sam uvijek imao ljude oko sebe i stalno se nešto dešavalo, nisam imao vremena razmišljati o tome koliko je loše. Ali onda je oporavak i za dušu i dodatno za tijelo došao kroz sport, kroz samo kretanje. Počeo sam planinariti, voziti bicikl i takve stvari.

Kada je i kako došlo do druge teške ozljede u tvom životu?
Prije četiri godine sam vozio mountain bike, pao sam i udario glavom u kamen. Ostao sam ležati i u prvim trenucima sam čak osjetio peckanje u leđima, odmah sam legao i ispružio se i već su mi počele misli “joj, ne valjda opet”. Bio sam skroz sam. Imao sam dogovor s tadašnjom djevojkom da zna kad ću krenuti vozit i da me nakon određenog vremena nazove i ako joj se ne javim da sam stigao na dno staze, da proba još jednom za pet minuta i ako se i onda ne javim da šalje helikopter jer sam imao uvijek GPS uz sebe. Uspio sam ju nazvati odmah nakon pada i javio joj što se dogodilo. Kroz razgovor sam osjetio da je pucketanje prestalo, da se mogu kretati, samo mi je vrat bio jako ukočen, uopće nisam mogao okretati glavu. Tada sam mislio da sam samo jako istegnuo mišiće. Onda sam se okrenuo oko sebe, vidio gdje se nalazim u šumi i shvatio da ako se popnem malo gore da je blizu šoder cesta pa da mi tamo može doći i vozilo hitne. To je dobra stvar, da sam išao prema gore, što je teže, ali sam znao da je prema gore kraći put, cca 20 metara. Prvo sam mislio da bi mi možda bilo lakše hodati prema dolje, ali dobro da nisam jer je bilo mokro i sigurno bi se poskliznuo i pao. I tako, kad sam se popeo do ceste i dogurao bicikl odlučio sam ipak sjesti na njega i odvesti se do parkinga koji je bio blizu. Nije me toliko boljelo koliko mi je bilo naporna ta cijela radnja. Jedva sam čekao stići do parkinga i leći se na pod, počinjalo mi se i vrtjeti malo, jako sam polako išao. I onda kad sam došao u bolnicu, odmah su mi napravili CT i vijest baš nije najbolja.

Kakvim operacijskim zahvatima si bio podvrgnut kako bi se spasila tvoja kralježnica?
Za potrebe obje operacije uzet mi je komadić kosti iz desnog kuka. Za prvu operaciju im je trebalo tkivo za nadomjestak dva diska i smrskanog petog kralješka, a za drugu operaciju je trebalo za disk samo. Ja na desnoj strani tijela ne osjećam bol, nemam osjećaj za hladno i toplo. Tako da je za potrebe prve operacije uzeto iz desnog kuka. I to je dobro, jer navodno ljude to zna doživotno jako boljeti. Za drugu operaciju su mi htjeli uzet iz lijevog kuka pa sam molio tj. pitao može li se iz desnog kad već postoji ta, ajmo reći, olakotna okolnost za mene i bilo je moguće. S prvom operacijom nije bilo debate, to se jednostavno moralo napraviti i imao sam sreće da je u bolnici bio dežuran vrhunski kirurg. Druga operacija je bila jako komplicirana jer su drugi i treći kralježak bili slomljeni, ali i dislocirani i ostali su u tom dislociranom stanju. Prvo ih je trebalo vratiti u pravi položaj i to je bilo jako riskantno. Prvo sam bio u Grazu u bolnici i oni su bili totalno nesposobni i nisu znali što da rade s takvom ozljedom tako da sam onda sam pronašao tog jednog kirurga koji je među dva najbolja u Europi za takve zahvate. On mi je objasnio rizike: da može doći do raznih komplikacija od toga da osoba ostane “biljka”, da se zareže aorta pa dođe do krvarenja, čak se može desiti da se ošteti dišni centar pa da moraš doživotno biti na aparatima. I to sam rekao doktoru, ali i svojim roditeljima, da ako dođe do tako neke komplikacije, da ne želim takav život. Bio sam svjestan ozbiljnosti situacije, ali sam isto tako čuo da je taj kirurg uspješno operirao slične teške slučajeve tako da sam onda odlučio da ako će netko to raditi, onda će to biti on. Imao sam povjerenja u njega i sve je prošlo dobro.

Od sporta svejedno nisi odustao, dapače, iza tebe su zavidni rezultati. Početkom prošle godine nastupio si u Kanadi na IPC Svjetskom prvenstvu u snowboardu za osobe s invaliditetom. Između sto sportaša iz tridesetak zemalja, i tamo si bio prvi hrvatski predstavnik te, usprkos ozljedi ramena, osvojio peto i šesto mjesto u disciplinama boarder-cross i banked-slalomu*. Zatim si prije godinu dana na Svjetskom kupu u snowboardu, koje se održalo u Koreji, osvojio sjajno drugo mjesto. Već si se i tim rezultatom upisao zlatnim slovima u povijest hrvatskog paraolimpijskog sporta kao prvi Hrvat koji je zauzeo mjesto na pobjedničkom postolju u finalu Svjetskog kupa. A onda prije deset dana, ljestvicu si postavio još više. Postao si prvi Hrvat koji je osvojio medalju na Zimskim paraolimpijskim igrama. Kako se osjećaš? Kako si zadovoljan svojim nastupom?
Pa zapravo sam jako zadovoljan, jer mi je cilj bila olimpijska medalja. Znao sam da mogu, ali isto tako sam znao da ne mora uopće doći do toga jer nas je bilo šest koji smo u tom rangu i znam da se tako nešto ne može očekivati. Mislim da se taj dan mora poklopiti dosta stvari, ali znao sam da mogu. Osvojio sam ju i sretan sam. Ali moram biti iskren isto tako i reći, jer sam sportaš, da mi je kao takvom cilj biti prvi i kad sam nakon trke čuo da sam čak u trećoj vožnji i vodio i da je zlato moglo biti moje, dođe mi tu i tamo misao da mi je žao što sam pao. Ali zapravo nisam nesretan, ma presretan sam! Olimpijske igre su nešto najveće u sportu. A pošto je prva u povijesti Hrvatske, još mi je manje žao da nije zlatna jer nije važno, važno je da sam se upisao u povijest. Jako mi je lijepo što je Hrvatska cijela u euforiji oko toga i da sam očito razveselio jako puno ljudi.

Kakvi su planovi za dalje?
Sljedeće godine je svjetsko prvenstvo i naravno da bi želio biti svjetski prvak. Puno ću na tome raditi, jer sam vidio da i drugi puno treniraju i morat ću za sljedeću sezonu još više trenirati i još se bolje pripremiti. I spreman sam na to, jer stvarno želim tu titulu. Drugi ciljevi su naravno kristalne kugle u disciplinama i u Svjetskom kupu. Ove godine na primjer nisam bio na Svjetskom kupu u Novom Zelandu jer je financijski bilo preskupo slati me tamo, ali sljedeće godine bi to trebalo funkcionirati da mogu prisustvovati na svim takvim sportskim događanjima. I za četiri godine mislim svakako ići u Peking na sljedeće zimske Olimpijske. Planiram se idućih četiri godine profesionalno baviti sportom i investirati u to sve što treba i trenirati ozbiljno za to. I želim zlato na sljedećim Olimpijskim igrama i za to ću se boriti. I znam da ni onda neću moći očekivati sa sigurnošću pa makar i bio favorit, ali ću dati sve od sebe da to ostvarim.

Kako izgleda tvoj trening? Jesi li ljubitelj isključivo sportova koji uključuju snijeg?
Pokušavam raznoliko trenirati, pogotovo ljeti. Naravno, i trening u fitness centru gdje radim vježbe snage. Bavim se s više sportova i razvijam razne mišiće, s time jačam različite mišićne skupine i mislim da treba dosta toga kombinirati, barem meni to odgovara. Inače vozim i wakeboard, igram tenis, ove godine se planiram okušati i u kitesurfingu, igram ragbi u kolicima puno. Sve čega se sjetim i što mi pobudi interes. I to sve mi pomaže da ojačam i da stvorim izdržljivost za treninge na snijegu kad onda više nemam vremena za te ostale aktivnosti. Kad je počeo trening, na snijegu sam bio skoro svaki tjedan tri do četiri dana, mislim da je to bitno jer trebaš imati filing za board, vježbati tehniku, biti jedno sa svojim boardom. Osjetio sam da mi je bilo sve lakše. Ali evo, ono što bih također izdvojio kao jedan veliki problem tj. prepreku od koje sam ja možda i profitirao je to što nema staza za treninge, osobito u bankedslalomu; ja evo ne znam za niti jednu u Europi gdje bih mogao trenirati. Onih nekoliko koje sam otkrio za recimo boarder cross su za ne-invalide, i to su onda dosta zahtjevne i opasne staze i bude teško trenirati tamo, ali je to opet ispala dobra stvar jer sam svladao te staze i tim se putem dobro pripremio za naše staze koje su za invalide malo blaže.

*bankedslalom – disciplina u kojoj se svaki sportaš spušta niz stazu tri puta i najbolji rezultat od ta tri spusta određuje konačan rezultat te je pritom samo jedan natjecatelj na stazi.

Fotografija: privatni album Brune Bošnjaka