Bili smo na Fjällräven Vándortúri, 3 dana hodanja po Mađarskoj s ruksakom na leđima i spavanjem u šatoru. Do sada se Fjällräven Vándortúra održavala na sjeveru Mađarske i uglavnom su sudionici bili lokalni. Ove godine se ruta, premještena sjeverno od Balatona, otvorila na internacionalnoj razini i pozvan je hrvatski tim od pet članova.
Vándortúra, bazirana na konceptu Fjällräven Classic treka, nastala je suradnjom švedskog proizvođača outdoor opreme Fjällrävena i Equinox Trekking Cluba koji zajednički žele vratiti ljude u prirodu i osvijestiti potrebu za njezinim očuvanjem.
Cijela ruta traje 5 dana i prelazi preko 113 km, dok trodnevna varijanta prelazi “samo” 70 km. Ruta je smišljena za ljude s ili bez iskustva i moguće ju je malo prekrojiti po potrebi. Dnevno se hoda više od 20 kilometara, a sudionici kojima to nije dovoljno mogu produžiti još koji kilometar do opcionalne kontrolne točke. Hoda se minimalno po cesti i često je osunčani dio rute isprekidan šumama tako da je lako izbjeći suncu.
Hranu osigurava organizator i stvarno nema potrebe za dodatnom kupnjom, a moguće je dobiti i vegetarijansku opciju. Ruta vodi pored raznovrsnih voćki (izvan dvorišta!) i kupina pa je moguće ubrati ih po putu i osladiti se.
Svi sudionici kampiraju i istom kampu, gdje je osiguran i tuš. Voda na tušu je topla ako ne dođeš stvarno zadnji na red. Uputa za sramežljive: tuševi nisu privatni, ali jesu odvojeni po spolu. Osim druženja uz hranu, navečer se okupljaju oko gitare i uživaju u pjesmi. Zanimljiv i neočekivan dodatak je organizirana joga, svaku večer nakon večere.
Organizatori su sveprisutni u kampu i vrlo ih je lako pronaći. Vrlo rado odgovaraju na pitanja i pomažu ako zatreba. Moram napomenuti da su i jako profesionalni, pa im nemojte ponuditi pivu za vrijeme radnog vremena.
Interes za ovu vrstu aktivnosti raste: od 2014. godine kada je na Vándortúri bilo 83 sudionika, do danas kada nas je bilo 181, a sigurna sam da bi iduće godine taj broj mogao biti puno veći.
Dolazak
Nakon tri i pol satne vožnje kombijem stižemo u kamp (Csehbanya) u 20:37, iskrcavamo se i upoznajemo organizatore Tamása i Zsolta.
Podizanje šatora smo dosta brzo savladali. Prvo piva dobrodošlice uz objašnjenje ture pa nam Zsolt donosi večeru: domaća ljuta kobasa, tripice i gulaš. Tripice su hit. Meni je osobno kobasa najbolja. Rakija za kraj. Spavanac.
Dan prvi
Buđenje prije 6 sati i šok: mobitel je cijelu noć tražio signal i baterija se skoro potpuno ispraznila! Kod organizatora na stolu je gomila punjača i mobitela na punjenju, netko uvijek nadgleda i skida napunjene, te dodaje prazne mobitele. Dakle, panike s punjenjem nema.
Spremili smo se, rastavili šator da se osuši od rose i otišli na doručak. Pokupili smo hranu za ručak (Adventure Food dehidrirana hrana sa 600 kcal, koja se samo ubaci vruću vodu) i start pakete: karta, knjižica za štambilje, tetovaža, plinska kartuša, zastavica za ruksak i torba za skupljanje smeća – osim svog, ideja je da se pokupi i tuđe smeće s puta i tako malo počiste planinarski putevi. Na cilju se važe prikupljeno smeće, koje se reciklira, a osoba s najtežom količinom osvaja nagradu: ruksak Fjällräven Kajka od 75 l.
Slažemo šator i raspoređujemo ga pola-pola za nošenje. Zasad mi se ruksak ne čini previše težak, ali prvih par kilometara ću koristiti za precizno naštimavanje remenčića. Najavljena kilometraža je 21,32 km, iako smo po GPS-u skužili da je ruta malo izmijenjena. Krećemo s hodanjem u 8:15. Kamp se nalazi na samom rubu Csehbanye tako da odmah ulazimo u šumu u smjeru sjevero-zapada.
Ugodna šetnja, brbljamo i uspijevamo propustiti inače jako dobro postavljenu markaciju. Krećemo za kupinama i tek nakon kilometra shvaćamo da smo se izgubili. Nismo jedini, nalazimo na veću grupicu koja se pokušava orijentirati po mapi. Vraćamo se i nalazimo oznaku koja nam se zbog jakog sunca potkrala, okrećemo se prema jugu i opet smo na pravom putu.
U 10:20 stižemo na odmorište u blizini autoceste 83, a opet dovoljno daleko od same ceste da se zaustavimo na pola sata i popijemo kavu. Vadi se Primus kuhalo i turska kava pa uskoro sjedimo svatko sa svojom šalicom i pijuckamo. Malo vode i maramica dovoljni su za očistiti šalicu, tako da je sve brzo spremljeno i mi smo opet na nogama.
Nastavljamo cestom. Malo je neugodno uz aute i kamione koji tu i tamo projure, ali brzo skrećemo na put prema šumi i zaklonu od sunca. Vrijeme leti i u podne dolazimo na prvu kontrolnu točku. Dobivamo štambilj i energetsku pločicu. Luftamo sat vremena pa krećemo dalje. Prolazimo kroz civilizaciju, mjesto Kislöd s 1319 stanovnika i za samo dvadesetak minuta se nalazimo s druge strane mjesta, na cesti između polja. Cesta nije jako prometna i lako se zaboravi da moramo hodati uz rub, ali nas svako vozilo koje prođe brzo podsjeti.
Počinje padati kiša i hvatamo prvo drvo da bi izvadili jakne i stavili navlake na ruksake. Moj Kaipak ruksak je napravljen od G-1000 HeavyDuty Eco materijala koji dolazi već navošten i dobro podnosi kišu, ali ne želim već prvi dan izazivati vraga, a osim toga navlake su napravljene da budemo što vidljiviji na cesti, što je dodatni motiv da ih se stavi. Prolazimo druge sudionike, koji se skrivaju ispod drveta pod karimatom, okrenuti leđa u leđa – izgledaju friško posvađani. Zadovoljni i zahvalni svojim jaknama nastavljamo dalje i dižemo tempo za svoj najbrže pređeni kilometar do sada.
Ne znajući, jurimo pored avanturističkog parka u koji smo planirali navratiti. Oko 15 sati stajemo na pola sata na klupicu ispod drveta i čekamo kraj kiše. Malo smo prigrizli i proučavamo pokisnute ljude koji prolaze. Među njima još jedan karimat – ovaj put s rupama za oči.
Predajemo klupicu drugima te krećemo na zadnji sat hodanja. Jurimo uskim putem čak i kroz dugi potez kopriva koje nas peckaju za noge i podlaktice. Kamp, tuš i večera su blizu…
Stižemo u mjesto Úrkút i brzo pronalazimo kamp smješten na nogometnom igralištu. Na brzinu skupljamo štambilj i krećemo u potragu za dobrom lokacijom za šator. Na igralištu, pored sjedala za gledatelje nailazimo na čak dva groba i zaključujemo da nam to i nije najbolja lokacija, odlučujemo se za poziciju odmah iza gola tako da na mreži možemo sušiti veš. Sada već puna iskustva ekspresno podižem šator, odrađujem toplo-hladni tuš pa jurim na večeru. Naučila sam: dajem puniti mobitel te ga odmah gasim do jutra. Već u pola deset sam u vreći za spavanje i uz tihi žamor izvana tonem u san.
Pređena kilometraža: 24,10 km, za što nam je trebalo skoro osam sati.
Dan drugi
Ne znam jesam li se probudila zbog sunca, zvukova ljudi koji već spremaju šatore ili sam jednostavno bila naspavana. Ulovila sam ritual pospremanja ruksaka tako da sve potrebno bude pri ruci; vreća za spavanje na dnu, karimat uz bočni dio, suha roba, kuhalo i posudice s hranom naslagani jedan do drugoga. Kroz donji otvor ruksaka sam pored vreće za spavanje ubacila japanke i to prvo vadim kad dođem u idući kamp. Sve ostalo poslagano je po pretincima s vanjske strane ili ispod poklopca. Svoju polovicu šatora pričvršćujem remenčićima i uzimam GPS sat s punjenja.
Današnjih najavljenih 23,63 km napadam hrabro, iako zbunjena markacijom koja se razlikuje od rute skinute sa službene stranice. Dotrčava mali sivo-bijeli mačić na maženje i ispraća me iz mjesta Úrkút. Blatnjavim putem krećem se prema šumi i poljima kukuruza. Svako polje zaštićeno je strujom, no primjećujem da je ponekad razapeta samo špaga i natpis s upozorenjem na struju.
Oko pola 11 dolazimo do radio tornja i vidikovca na brdu Keb-hegyi, na visini od 566 m. Sjedamo pod drvo s prekrasnim crvenim jabukama. Obrane su sve koje su se mogle dohvatiti a one preostale nas mame s visine. Vadi se dekica, kuhalo, kava… Među posjednutima odmaračima prepoznajemo Mađara u gojzericama koji je već jučer izgledao kao da jedva radi stopalima. Čudimo se njegovom odabiru obuće, izuvamo svoje tenisice i luftamo umorne noge.
Nakon malo manje od sat vremena spuštamo se kroz šumu i opet polja. Na dva mjesta se penjemo preko visoke ograde pomoću postavljenih drvenih stepenica. Pretpostavljam da bi vrata previše pozivala, a da nas na ovaj način upozorava da ipak imamo pravo samo na brzi prolaz kroz privatan posjed. Počinje hodanje: samo ravno po ravnome na suncu. Pred nama je Nagyvázsony, ali još daleko, daleko. Tu i tamo se okrećemo i gledamo koliko je udaljen radio toranj. Često dozivamo brda ili barem nekakav zavoj. Slijedimo planinarsku markaciju na kamenju pod nogama koje tu i tamo izviruje iz prašnjave zemlje.
Nakon dva sata ravnice zabavu nalazimo u balama sijena, penjemo se i fotkamo. Još pola sata i dolazimo do kontrolne točke ispod ruševina dvorca Kinizsi vár. Osim keksa nude se i domaći sokovi od naranče i višnje. Tu sam odmah pored markacije koju mi slijedimo našla i markaciju za Camino de Santiago (gdje sam bila s prijateljicom 2015. godine) pa sam se veselo rastrčala tražeći iduću strelicu, ali na žalost vode u krivom smjeru.
Sjedamo u restoran Vár Csárda na pivu i nećkam se bih li naručila i toplu ragu juhicu s estragonom i limunom. Umjesto juhe odlučila sam skoknuti do dvorca, platila ulaznicu i otrčala u kulu. Super-brzi pregled izložaka na četiri kata povezanih spiralnim stepenicama završila sam poštenim udarcem u glavu u niska vrata pri izlasku na vidikovac. Gledaj pod noge i pred sebe istovremeno – dobar je podsjetnik i za trek.
Kratka pauza protegla se u dugu kada smo se prebacili na livadu pored dvorca. Do maloprije je tu bio privezan poni. Cijelo mjesto čini se okrenuto turizmu, okolne zgrade uređene su u skladu s dvorcem, ljudi prolaze u kostimima na konjima, organizirane su predstave i razna događanja. Mi guštamo na suncu uz kavicu i promatramo. Mali od kuhala i kave definirao je svoju poziciju u timu i više nitko niti ne pokušava izvaditi svoje kuhalo.
Uspijevam se napokon zakvačiti na internet i šaljem poruke. Otvaram Google mapu koju sam pametno pripremila za trek ali nisam znala da neće raditi bez interneta. Nadam se da će barem neko vrijeme uspjeti ostati otvorena dok opet ne shvati da nije spojena na internet. GPS sat mi je slab s baterijom pa ga zaustavljam i kačim na powerbank. Ne znam da ga mogu puniti istovremeno dok radi, sva sreća da imam stručnjaka za Suunto u timu pa učim. Nakon ukupno tri sata pauze krećemo dalje.
Brzo skrećemo prema ruševinama samostana Szent Mihály, kratko fotkamo i nastavljamo put. Nakon šume vraćamo se u Nagyvázsony i prolazimo kuće ispred kojih su posađene voćke – malo berem, lijepo se zasladiti po putu. Same kuće izgledaju kao da se vlasnici natječu u kreativnosti okućnice i da pritom ne štede. Dalje nailazimo opet na polja, sve do kampa u voćnjaku u mjestu Mencshely do kojeg stižemo u pola 7. Predajemo knjižice na štambiljanje i organizator nam objašnjava da možemo još skoknuti do opcionalne kontrolne točke, dodatnih 4 km. Zaključujemo da nam je dosta hodanja za danas.
Većina šatora smještena je u grmljem ograđenom voćnjaku, u sjeni drveća. Skidam krušku i slijedim ostatak ekipe koja je donijela odluku da se ipak smjestimo negdje u polju da imamo manje vlage. Izbjegavamo mravinjake i nalazimo ravan komad travnjaka za svoj šator. Kako je ovaj kamp ipak izvan civilizacije, osigurani su nam prijenosni toaleti i podignut tuš u šatoru. Zahode gledam ispod oka i odlazim u obližnje polje. Tuš sam ipak odlučila istražiti i oduševljeno otkrila da je luksuzniji od jučerašnjeg. Šator je podijeljen na žensku i mušku stranu, po dva tuša u svakoj, odijeljena šatorskim krilom – ovaj put ipak imam malo više privatnosti. Stvari ostavljam na stolici postavljenoj pored drvenih paleta na kojima se stoji dok se tušira. Slušalica tuša visi na špagi i voda je topla!
Za večeru smo dobili kiselo zelje s gulašem od krumpira, kobasica i hrenovki. Punog želuca prebacujem se sa karimatom na livadu gdje se održava joga. Voditelj priča na mađarskom, ali mi ne smeta jer sve asane prepoznajem i prije nego ih do kraja pokaže.
Spustila se noć i uz pivicu i brbljanac vrijeme je brzo prošlo. Legli smo u pola 12. Zašuškana u vreći za spavanje osjećam da polako klizim s karimata… na maloj kosini smo. Nadam se da do jutra neću iskliznuti iz šatora.
Pređena kilometraža: 24,23 km, deset sati.
Dan treći
Ustajem uz lagani žamor izvana. Osjećam da sam si zaležala vrat. Samo spavanje na podu me nimalo ne smeta, nije mi ni grbavo, niti pretvrdo, ali zakukuljena nisam uspjela u snu podignuti ruku da je stavim pod glavu i sada me muči okretanje glave ulijevo.
Za doručak su kajgana jaja i povrće. Jednu papriku i žemlju s namazom od čokolade spremam za kasnije. Čekam u redu za pranje suđa i promatram malog dječaka koji sasvim ozbiljno pere cijelu hrpicu lončića i posuda, vjerojatno od cijele obitelji. Čovjek ispred mene već lagano pocupkuje i krade mu malo vode da ispere svoj tanjur. Razmišljam kako sam trebala samo prebrisati posudu, ta glatka plastika treba jako malo da se očisti, kada napokon dolazim na red.
Na šatoru se nakupila rosa između vanjskog i unutarnjeg sloja i ne uspijevamo ga osušiti. Spremamo mokri šator i krećemo. Danas trebamo odvaliti 25,69 km. Krećemo se polako, razdvajamo, sastavljamo. Sporiji se bore sa žuljevima, dvoje bržih žure do idućeg izvora jer su im bočice pune vode pale na tvrdi pod i puknule. Mala pauza dok me osice i leptiri koriste kao restoran i ližu sol s kože, pa kratko hodanje do prave pauze u mjestu Balatonhenye pored fontane ispred neimenovane crkve. Sređujem žemlju s čokoladnim namazom, pokupila je miris papriku koja se ušvicala na suncu. Šteta mi baciti hranu, a i još se dobro drži, pa papriku opet spremam.
Brzinom puža prolazi auto s razglasom i iz otvorenog gepeka vire lubenice. Gledamo kolege hodače kako kupuju dinju i nastavljaju hodati. Pa neće je valjda nositi po putu u rukama!? Krećemo uzbrdo pored polja pa vinograda. Opet osigurano strujom. Najefektniji natpis je bio rukom nacrtana kosturska glava. Grožđe je raslo s vanjske strane ograde, ali mi nije palo na pamet da probam niti jednu bobu.
Stajem na sekundu uslikati kućicu pored ulaza u šumu, kada se na nebu prolomi munja. Prvo sam mislila da mi se učinilo, ali je ubrzo stigla i prateća grmljavina. Kiša je najavljena tek za 18 sati a sada je 13. Ubrzavamo da što prije prijeđemo brdo Fekete-hegy visine 369 m i maknemo se s grmljavine. Uspjeli smo se popeti prije prvih kapi kiše i penjem se na vidikovac Eötvös Károly, točnije na treći kat vidikovca. Slikam panoramu prekrasnog pogleda na Balaton dok mi je za leđima potpuno sivilo, a vjetar me gurka dovoljno da mi je slika isprekidana.
Na vrijeme navlačimo jaknu i navlaku za ruksak i krećemo dalje uz početak kiše. Žurimo dolje prije nego se počne stvarati blato i tek na cesti hodamo po brzim potočićima vode. Stajem slučajno u duboku lokvu i preko ruba cipele mi ulazi voda. S vremenom su mi oba stopala bila mokra: desno u svojoj lokvici koja je šljapkala svakim korakom i lijevo po kojem mi se kiša slijevala s noge. Džabe mi Gore-Tex na Salomonkama kad si nisam kupila gamaše.
Skrećemo u restoran Öreg-hegy Fogadó na početku mjesta Szentbékkálla. Restoran izgleda jako lijepo a mi smo potpuno pokisli i, pretpostavljam, jako smrdljivi. Konobarica uzima narudžbu uz pomoć gosta u restoranu koji razumije engleski. Nemaju platu, ne zna što je “cheese”, nemaju kakao. Na stolu se suši pokisli novac. Radimo selfie, konobarica se ponudi da nas uslika. Kaže “cheese” i dobiva grleni smijeh od svih nas bez da je svjesna zašto.
Dočekujemo kraj kiše i krećemo kroz grad. Prolazimo hobitsku kućicu s grbavim slamnatim krovom i nekoliko kućica gdje se vidi da su si vlasnici dali truda ali nemaju baš previše ukusa, pa tako među ukrasima imaju vinske boce i automobilske gume. Kratko nakon Szentbékkálle dolazimo do kontrolne točke. Pišanje u grmlju tempiramo u skladu s prizemljenim dronom. Ignoriramo kamenčuge koje svi idu gledati i brzo nastavljamo dalje, već je 16 sati.
Divimo se konjima na polju; oduševilo me što Mađari imaju stvarno puno konja, viđamo ih češće nego druge životinje. Krećemo se polako, gledam na sat: još 4 km do kraja. Baterija mi je malo sumnjivo pri kraju pa se spajam (ovaj put bez zaustavljanja sata) na powerbank iz gornjeg džepa bez skidanja ruksaka. Osim dva prednja džepa na pojasu ruksaka, zahvaljujući mojoj lijenosti i jogi, naučila sam dohvatiti stvari iz još tri džepa na samom ruksaku. Najvažnije: vodu, tako da ne moram baš stalno žicati da mi je netko doda.
Penjemo se i dolazimo do odmorišta pored vinarije. Prodaju vino na čaše. Sjedamo, degustacija, vrijeme je za kavu. Ubacujem nešto u kljun, ne papriku. Paprika mi sve gore smrdi, smrdi i ruksak, ali još izgleda dovoljno hruskavo za pojesti, opet ju spremam. Prolazi ekipica s dinjom, još ju nisu pojeli, pitam se je li im se zgadila. Udaljenost kampa se samo malo smanjila, neproporcionalno pređenoj kilometraži. Nisam znala da mi sat pokazuje zračnu udaljenost. Hvata me glad, vidimo mjesto gdje je kamp, preračunata kilometraža ne štima, niti opis profila staze. Fali nam još jedna uzbrdica, fali nam još skoro 6 kilometara. Dižemo pogled i ružno gledamo u brdo desno od kampa. Zvali smo ga jučer, dozvali danas.
Penjemo se polako, stižu nas metle i skupljaju oznake rute – zadnji smo. Ni ne osvrćemo se za opcionalnom kontrolnom točkom, ruševinama Csobánc vára, nego krećemo na zadnju nizbrdicu. Grabim voće na zaraslom putu: kruška, jabuka, kupine, žute šljive. Bacam upravo zagriženu pretvrdu jabuku kako bih oslobodila ruku za hrpicu tamnoljubičastih šljiva.
Napokon ulazimo u Káptalantóti i prolazimo pored crkve koja zvoni da je 20 sati. Na krovu crkve sjede dvije rode i treća leti oko njih. Ulazimo u cilj uz pljesak.
Pređena kilometraža: 26,3 km, za ukupno 12 sati.
Već je skoro pala noć i brzo postavljamo šatore tako da možemo kratko odspavati između najavljene fešte i ranog polaska kući. Na nogometnom smo igralištu i opet smo ulovili mjesto iza gola, vješam mokri veš. Skidam tenisice i potpuno mokre čarape. Zgražam se pogledom na stopala. Tijekom hodanja sam primijetila da mi listovi hvataju boju pa sam podignula tkaninu iznad koljena. Sada imam dvobojna koljena i stopala boje čovječje ribice zbog nekoliko sati provedenih u mokrim čarapama. Nisam se sjetila promijeniti čarape bez obzira na to što su rezervne bile spremne na vrhu ruksaka. Uspjela sam proći bez i jednog žulja, ali će me ova glupost koštati i osjećaj je poprilično odvratan.
Tuširam se u kupaoni, i to pored tuša jer je kadica puna crne vode. Voda je hladna. Malo mi je trebalo da se naviknem, ali mi sada nakon cijelog dana hoda više ni ne smeta. Večeramo gulaš i gledamo dodjelu ruksaka i drugih nagrada za prikupljeno smeće. Idem i po drugi tanjur gulaša, otkrila sam dobru kombinaciju: dodajem nekakve klice, vrhnje, čili umak i crnu maslinu. Napokon bacam i svoje smeće iz torbe u kante za recikliranje i zapuhne me miris dinje – ipak je i ona ušetala u cilj.
Malo smo se podružili, pokazali Mađarima kako se pleše na “Tek je 12 sati” i izborili se za ležaljke oko logorske vatrice. Uz butelju i priču smo grijali umorne papke kada su se stvorila dva smiješna Mađara. U mraku su nam preoteli vatru, postavili metalni tronožac, okačili lonac, donijeli stol i krenuli rezuckati hranu. Doklatila se za njima i nekakva ekipa, upalili su par lampica i bacili se na kuhanje. U pola dva smo sjedili s tanjurom u rukama i jeli odličan chili con carne. Kada je i zadnji u toj ekipici pojeo, svi su otišli osim dva kuhara. U tišini su, s nevjerojatnom efikasnošću sve počistili i pospremili, a zatim i oni nestali.
Do jutra smo držali okupaciju logorske vatre i ležaljki, tu i tamo nam se netko na trenutak pridružio. Jedan pijani Mađar je tražio svog prijatelja Akoša i skoro prvo pao naglavačke u potok, a zatim preko klupe u vatru. Akoša nismo našli bez obzira na to što smo ga do jutra svako malo dozivali. Pred zoru su i zadnji popustili i otišli na spavanje, a tek tada su mi i timski kolege malo zadrijemali oko vatre. Za to vrijeme sam zadnji put prepakirala svoj ruksak i presudila jadnoj paprici bacivši ju u smeće.
Dok smo čekali prijevoz, zadnji put smo upogonili Primus i vozača dočekali s kavom.
U samo nekoliko dana, u obližnjoj Mađarskoj, doživjela sam gomilu lijepih trenutaka, potpuno mirno spavala bez sigurnosti zidova, srela ljude spremne pomoći bez obzira na jezične prepreke, pronašla pozitivu i u najnapornijim kilometrima uz pomoć fantastičnih, inspirativnih i duhovitih ljudi iz tima: Karmen, Zvone, Krune i Daria. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez organizatora Vándortúre koji su uložili puno truda i mjeseci u organizaciju cijelog ovog nomadskog pothvata i čiji umor ne možete prepoznati iza uvijek nasmijanih lica.
Svakome bih preporučila da sve svoje brige i obaveze ostavi doma i barem se jednom u životu probudi okruženi šarenilom šatora, ali pazite: lako je postati ovisnik. Meni do iduće godine ostaju sjećanja i slike, a onda imam priliku stvarati nove… na petodnevnoj Vándortúri!
Tekst i slike: Maša Spalatin
