I utrke su trening

124

Zdrav um u zdravim nogama.

Kalendar utrka preplavljen je neponovljivim, najboljim utrkama u svakom kutku Lijepe naše. O Lijepim njihovim da ne govorim.

Sa svih strana nas zovu, vabe i nagovaraju na neprestano trošenje tenisica. Organizatori, suklubljani, brže polovice i za trke spremni kućni ljubimci zovu nas na prvenstva, žele medalje, kategorije, tombole, druženje, ljubovanje, opijanje, a za gladne hrvatske kvazi-profesionalce tu su i nagradni fondovi.

U moru ceste i traila utapanje je realna opasnost; maratona i petaka; pustolovnih utrka i kros liga; toliko manifestacija na sumnjivim lokacijama. Utapanje u moru ozljeda, umora i zaglušujućih poziva na utrke često dovodi do zaključka: pa dobro, možda ovo ipak nije za mene, trke su prenabrijane, trčanje mi škodi budem ja probala gljivarstvo.

Imam dojam da danas više gotovo da i nema nekoga iz moje četrdeset plus-minus generacije da nije probao trčanje. Stalno srećem bivše prijatelje, cure, kolege i svi mi oni ako nisu u žurbi da ispune još jedan neponovljivi dan svoga života odjednom povjeravaju da su eto i oni probali trčanje ili se baš bave trčanjem. Ponekad me i priupitaju za koji savjet, često ispituju o utrkama i pitaju za savjete kako da napreduju, no najčešće su već indoktrinirani nekom školom trčanja. U vjetar odlaze moji mucavi savjeti  kako utrke ne treba shvaćati preozbiljno i kako dionice ne bi trebalo trčati prvih godinu dana ako godinama niste potrčali ni metra, i da ustvari uopće nisu potrebne, osim ako se ne želite ozbiljno utrkivati ili baviti kratkim distancama. Ove sizifovski sakupljene mudrosti doživljavaju se kao bijeli šum. Kao loš EPP. Petokolonaški provokator. Kaj ti znaš, pa moj trener je ovo, ono, “kako ću ja ikad napredovati bez dionica?“, “ovaj u mojoj grupi je već brži od tebe“. I tak.

Ja, recimo, već pet godina nisam otrčao niti jednu dionicu. I još uvijek mogu ravnopravno trčati s brzim rekreativcima. Istina, dok sam radio dionice bio sam brži. Ali i mlađi. I opet sam se ozljeđivao ko budala. Kao i gomila drugih “ozbiljnih“ trkača.

Dionice sam radio zbog utrka. Da budem brži. A ako me ne bi ubile dionice onda bi utrke, drugo vrelo ozljeda. Kad sam krenuo trčati, opojnost adrenalina i znoja i zaluđenost otkrićem trkoholije ubrzo su uzrokovali pretumbavanje svakog vikenda u potrazi za novom utrkom. Onda se još moglo i desiti da po nekoliko tjedana nije bilo ničega. Danas nismo te sreće.

S vremenom sam shvatio da ne mogu baš svakog tjedna ići “na nož“. Oštrica se potrgala, brušenje je sve kompliciranije, novi nož jako sporo raste. I otkrio i egzotiku trčanja utrka lagano. Ako se baš želim družiti, vidjeti tu neku super stazu, ne znači da se moram ubiti. I tako sam krenuo ponekad odlaziti na utrke turistički. I super je. Malo se družite s totalno drugačijim trkačima, malo zbunite i svoj ego, i nekako lakše u ambijentu utrke odradite dugi lagani trening.

Ako mislite da je ovo nedopustivo, da je glupo plaćati startninu i kačiti broj na sebe, a onda se šetkati; ako ne podnosite zadirkivanje okoline koja misli kako ste odjednom postali jako spori; onda samo preskočite koji vikend, neku neponovljivu utrku. I zapamtite da je odmor i polaganost jedan od najbitnijih treninga i odličan recept za duboku trkačku starost. A onda, kad ste odmorni, opet raspali!

Fotografija: active.com