Jap Trail 2018: izgubljeni u prašini makadama

449
jap trail

Za Japetić me veže puno dragih uspomena; planinarenje s mamom i kumom koja bi nas uvijek uspjela izgubiti; izlet iz studentskih dana koji je pomogao da se otrgnem iz ralja alkohola, droge i kulture; nastup s početka sportske karijere, Paratriatlon Japetić, tim koji se sastojao od paraglajdera, trkača i brdskog bicikliste; utrka planinskog kupa neke 2000 i neke, kad smo trčali preko Velikih Vrata i kad sam dobio Sašu Belčića u borbi za neko pusto mjesto u planinskom kupu i tako osvojio par kila Salomonki. A tu je i tužna i topla uspomena na nedavno u vječna lovišta otputovalog, Predraga „Pegija“ Bošnjaka, dobrog duha knjižnice iz Jaske, koji je svima koji su voljeli knjigu opraštao zakasnine, i koji je nakon teške nesreće na biciklističkoj utrci prigrlio trčanje i s entuzijazmom osnovao klub „Jastreb“ i pokrenuo zimsku ligu na Japetić. Ta liga je prvo išla glupim, ružnim makadamom, no uskoro je dodana i prekrasna strma varijanta iz Šumskog dvora.

Kad sam vidio da se organizira trail na Japetiću bio sam zatravljen. Obožavam Samoborsko gorje čiji putevi, za razliku od šumarskom politikom devastiranog Sljemena, još uvijek nude izgled i doživljaj prirode. Trčanje po putićima oko Japetića, to će biti prekrasno.

Ali ne. I od pite nastane, prašnjavo, makadamsko, govno.

Jap Trail 2018, prva utrka Kontinental Trail lige. Znači, trči se po trailovima?

Prije starta pogledao sam samo profil utrke, zaključio da nema prestrmih nizbrdica što je dobro za moja strgana koljena, ali nisam detaljnije proučio kartu, samo pravila. Iznerviralo me to što moram trčat s mobitelom i bidonom. Kao da idem na neku 100 majlericu usred Amazone, a ne sat vremena trčkaranja oko Japa. Čak i na posljednjoj 100 majlerici koju sam trčao u navodno analnoj Americi nije bio obavezan glupi mobitel. Sve na vlastitu odgovornost. Obavezna oprema za trail usred civilizacije?

Ali, ne, netko je prekopirao pravila neke francuske utrke i sad se svi drže toga. Ajde, Marko, ne seri. Mobitel, savitljivi bidonček, prsluče i idemo na start.

A onda mi je pred start jedan lokalni dečko iz Čeglji konsternirano objasnio di ide staza. Prašnjavi makadami, asfalt i na kraju par kilometara lijepe staze. Kasnije sam pogledao trasu duge staze i shvatio da je i ta staza isto koncipirana. Katastrofa. Tu ima samo t od traila.

Makadam running liga. Tipična staza kakvu vole trčati cestovnjaci, tehnički jednostavna i beskrajno dosadna, nalik na Ivančicu, trku koju sam trčao par puta i svaki put zažalio. Umjesto doživljaja prirode svako malo te prođe neki tutač ili kamionček koji te pošteno zapraši, no zato je tu solarij bonus. Široki makadami bez prirodne kapice šumskog raslinja idealni su da vas sunce lupi. Kad tome pridodate kasni start u 11 h onda je jasno da ćete trčati po zvizdanu i besplatno pocrniti, a ako ste posebno sretne i bez klobuka opremljene glave, zaraditi i prvu ovogodišnju sunčanicu.jap trail

Krenem ja po svom novom običaju u trku laganije, i onda počnem prelaziti ljude. Mnoštvo nepoznatih i pokoje poznato lice, puno šarene opreme i 300-tinjak zadihanih trkača. I, nakon par kilometara makadama, eto nas na asfaltnoj dionici od nekoliko kilometara.

Na odvajanju kratke od duge staze, gdje mi kratkostasci opet krećemo na makadamiranje, veseli volonter mi krivo govori da je kratka desno, no kako poznajem Samoborsko gorje odvratim mu mislio si kratka lijevo, a on veli „da, je, dobro si me ispravio“.

Halo? Mogli su organizatori na odvajanju postaviti natpis „kratka“ „duga“ sa strelicama i tako volonteru kojeg je omamio prorijeđeni planinski zrak olakšati posao. Mogli su i odvojiti start duge i kratke pustiti 70-tak trailera makadamaca 15 minuta ispred nas 200-tinjak pikzibnera sa kratke.

Taman prije odvajanja ugledao sam vodeću grupicu i skužio da je većina produžila na dugu. Procjenjujem da ih je još dvoje-troje ispred mene. Pojačam tempo. Blaga makadamska nizbrdica prema okrepi, ispred mene se jedan dečko veselo muči na vrelom proljetnom suncu.
Kad će ta okrepa? Sustižem supatnika, a onda profulam ulaz na okrepu, nit volontera ni oznake nisam vidio da mi objasni da moram skrenuti s divnog makadama.

Na okrepi tražim vodu, a kad ono gembač. Fuuuuj. Da me podsjeti na to kako se u jaskanskom kraju ponosno odgajaju alkoholičari i kako se moja nesklonost ovoj opojnoj vjeroispovijesti smatra kao sumnjiva rupa u karakteru.

A niš, iz drugog pokušaja popijem malo vode, srknem petinu gela i krenem dalje. Još malo pojačam jer finiš je blizu. A onda ispred sebe ugledam grupicu od 5-6 trkača.

Halo? Pređem prvog i prepoznajem ruksak i lika koji sam već prestigao na asfaltu. I tu me obuzima bijes i prijezir. Ovaj je kratio negdje. Dolazim do iduće grupice i tu se pospominjam s poznanikom, lokalnim dečkom kojeg također prelazim po drugi put u trci. On kaže „je, malo smo krivo skrenuli“. Uskoro prelazim još poznatih lica, navodno ih je 5-6 „krivo“ skrenulo i tako skratilo kilometar staze.

Sad gubim volju za utrkivanjem i imam flashback na nedavna razmišljanja o Hrvatima, Balkanu, o državama u kojim vlada beznađe korupcije, nepotizma i njeguje se vrlina varanja zvana „snalažljivost“. Na davne anegdote sa Čazme na kojoj su neki ljudi učestalo varali vozeći se, s originalnog sljemenskog maratona gdje su neki kratili serpentinu, s jednog olimpijskog triatlona na Jarunu gdje je naš proslavljeni triatlonac kratio stazu, na jedan intervju Yianisa Kourosa, najvećeg trkača svih vremena koji se vrativši se iz Australije u rodnu Grčku nije mogao ponovno naviknuti na mentalitet naših krajeva i na to da na grčkim ultrama uvijek netko vara, krati i onda se ponosno kiti lovorikama.

Cijelog života slušamo kako svi kradu, oni na vlasti, oni koji donose zakone, pa onda učimo da je varati ok. To se zove, snaći se. Prepisivati u školi, podmićivati murjake koji bi nam trebali oduzeti vozačku, zabušavati na poslu, tražiti bolovanja koja nam ne trebaju, koristiti GPS na treking utrkama, sve je to prihvaćeno u našim krajevima kao vrlina; snalažljivost. A ustvari varaš samog sebe. Bljakić.

Čast izuzecima. Par dečkića se pošteno prijavilo na cilju i tražilo da ih maknu iz poretka, no za ovu prilika čini lopova situaciju najviše okrivljujem organizatora koji je jednostavno mogao na par mjesta zapisivati brojeve svih koji su prolazili kritična skretanja umjesto da ima volontere koji se bave pripremom gemišta.

Mislim, jasno da krivo skrenuti krivo može svatko, pogotovo tudum poput mene. Na Slovenskom Alpskom Maratonu našao sam se u gotovo identičnoj situaciji. Vodio sam utrku kad sam u magli previdio skretanje. I onda izašao stazicom natrag na trasu utrke i skužio da sam fulao, jer se prava staza spuštala sa prijevoja koji sam zaobišao. I onda sam se vratio natrag do mjesta di sam profulao i tako izgubio vodeće mjesto, završio treći. Ali sam prošao pravu stazu. U glupoj Americi sam učestvovao u nekoliko trailova gdje su trkači zalutali kraticama, ali uvijek bi se onda micali sa staze, skidali broj i glasno graktali kako nisu u utrci jer su greškom skratili.

Više nemam pojma koji sam, ali trčim dalje pitoresknim makadamom. Uskoro prolazim i pored jednog krasnog kamenoloma gdje se jedva mimoilazim s jednim nestrpljivim vozačem koji me počastio oblakom prašine i psovkama što mu se nisam maknuo skroz sa strane. A onda napokon stižem do neke vododerine koja vodi uzbrdo do nečega što liči na trail.

Ovdje je barem lijepo. Uskoro pređem još jednog „izgubljenog“ poznanika koji mi veli kako misli da sam 3.-4., ali da misli kak još ispred mene ima članova „izgubljenih“. Truć-bla.

Ma zaboli me. Glup sam. Što me to sve nervira. Uživaj u trčanju, u šumi, tu je barem lijepi dio staze. I odi doma.

Prestignem još nekoliko grla na usponu, završim drugi, (da se razmemo, u rezultat prvoplasiranog Razumovskog ne sumnjam), bezuspješno pokušam pronaći sestričnu koju nisam vidio godinama, a čiji me mužjak prepoznao na startu i tako podsjetio na to da mi je stari bio Karlovčan.

Ali ona bijaše u šumi pa ja krenuh doma. Srećom sam se sparkao daleko od gungule doma, pa sam uživao u šetnji do auta. Mir, medvjeđi luk, livadice, šuma. Navodno bi takav trebao biti Samobor Trail. Bumo vidli…

Rezultati

Fotografije: privatni album autora