Lijepa naša ultraška – alternativan pogled na pobjedu Nikoline Šustić-Stanković

115
Cro100

U neobičnom kraju zvanu Međimurje, gdje ljudi posjeduju moć govora kojeg nitko ne razumije, Nikolina Šustić ove je subote osvojila Svjetsko prvenstvo na 100 kilometara, Cro100. Hrvatska ženska repka osvojila je ekipno treće mjesto. Dečki su također bili ekipno super, dvanaesti.

Ako pogledamo Nikolinu i ovu godinu, ovo i nije neko čudo.
Nikolina je ove godine četvrti put osvojila Passatore, legendarnu talijansku utrku na 100 km.
Nikolina je ove godine na europskom prvenstvu istrčala svoj PB u maratonu.
Rekli bi, „dobra godina“ za nasmijanu Nikolinu.

Ako gledamo sve uključene u repku moramo krenuti u jedan vremeplov.

Slijed naizgled nepovezanih događaja doveo do ovog rezultata iz sna. Sigurno sam previdio nekoga, nešto. Najte zameriti.

Jednom davno, u Jugi  smo imali Varaždinsku stotku. Tko je stajao iza te trke nemam pojma. Te utrke su dale Branka Pecika i Damira Kovačića. Makar se njihovi rezultati ne priznaju kao hrvatski rekordi kako su postavljeni na stazi bez glupog certifikata, oni su i dalje svemir. Pogotovo Pecikovih 6:46:22.

Stokilometarsko ultraško sjeme tada je zasijano na našim prostorima. No, Varaždin je nestao i uskoro nam ostaje tek sprinterska mini-ultra zvana Čazma.

Negdje u to vrijeme trčanju se desio Dragan Janković „Janko“, koji je za ovogodišnju ultrašku bajku ključna ličnost. Osebujan šahovski fanatik i tip sa štandom na Branimircu svoju je ljubav prema trčanju pretvorio u sjajnu trenersku karijeru. Karijeru ultraškog propovjednika.

Tamo negdje početkom ovog tisućljeća pojavljuje se i prvi trkački sudionik ove ultra bajke; Veronika Jurišić bila je Draganov projekt, kroz njenu trkačku karijeru može se pratiti i Jankov razvoj od strastvenog kibicera do izbornika repke. U Veronici je našao nekoga tko ga je mogao pratiti u fanatičnoj ljubavi prema trčanju.

Desio se i film Forrest Gump, pa onda i istoimena 12-satna utrka u zagrebačkom Maksimiru prvo krajem prošlog tisućljeća, a onda i krajem prošlog desetljeća.  Sve više ljudi je počelo trčati, počelo se masovno ići van na utrke.

Trošićka (aka Marija Vrajić) je postala Vrajićka i skužila da ako joj super ide trčanje dva maratona svaki vikend, da joj ide i Čazma, onda možda i duže trke budu išle pod nogu. Antonija Orlić je odlučila da svoju ljubav prema gumenim bombonima spoji s ljubavlju prema utrkama na 24 sata. Nastala je mala elitna ultraška ekipa kojoj se pridružio i doktor-trkač, čovjek koji priča onaj neobičan međimurski jezik, Pavao Vlahek, bez kojeg se Cro 100 vjerojatno ne bi održao. Pojavio se i Robi Radojković koji je marljivo gazio kilometre i napredovao. Ali se i ozlijedio.

I naravno desila se i Nikolina. Još jedna koje je pod utjecajem ultra-propovjednika Jankovića završila kao ultrašica. I ubrzo počela nasmiješeno rasturati te malo duže utrke koje joj dolaze pod noge.

I tako nekako postadosmo lijepa naša ultraška.

Fotografija: AK Sljeme