Skrivenija od industrijskog Zaboka, Mala Erpenja – mjesto smješteno otprilike između Tuheljskih i Krapinskih Toplica – već je sedmu godinu domaćin Mala Erpenja Trekka, utrke u organizaciji SD Mala Erpenja.
Prošle sam subote ovdje bila po treći put, što je dovoljno da mjesni Društveni dom, središnje mjesto svih događanja, smatram malim domom. Dolazak na trku se ovdje uvijek doima kao da ste na vrtnoj zabavi: svi su opušteni, prijateljski nastrojeni, zezancija traje od jutra, a onda vam utrka dođe kao intermezzo prije poslijepodnevnog programa – ručak, piće, živa glazba i – ove godine – stand-up comedy act.
Eh, jedino taj intermezzo obično potraje… mnogo dulje nego što mislim da će trajati.
Kao i dosad, ovogodišnjih je 330-ak trekera (rekord posjećenosti ove utrke, što je još uvijek čini skrivenim draguljem u odnosu na četveroznamenkasti broj učesnika Zagorje Trekka) raspoređeno u dvije kategorije: Šumska jagoda (oko 12 km) te Velika jagoda (oko 25 km). Jesam li spomenula da je ovaj kraj tako ponosan na svoje jagode da po njima imenuje i utrke?
Nakon prošlogodišnjeg cjelodnevnog boravka na 25 km, ove godine sam odlučila da idemo na obiteljski prihvatljiviju Šumsku jagodu. Utrkivali su se i glava obitelji te mlađi potomak. Karta koju smo dobili na prijavama obećavala je od svega pomalo: tri neizvjesna prijelaza od točke do točke i ostatak relativno jasan.
Veselo smo krenuli iz oblaka startnih pucnjeva iz kubura, a pali smo na prvom neizvjesnom dijelu: veselo oblikovani brežuljci su ponovno uzeli danak naivčinama koje misle da se znaju orijentirati u prostoru.
Do druge kontrolne točke bi nam vjerojatno trebalo oko pola sata, u stvarnosti smo izgubili preko sat vremena. U jednom trenutku, pužući kroz šumsku uzbrdicu, izvan staze i civilizacije, uz pratnju sina i još jedne trkačice, u potrazi za bilo kakvim jasnijim pokazateljem točne pozicije i proboja do točke, zaključila sam da ću si dati još 20 minuta, a nakon toga je mudrije da se vratimo istim putem do starta nego riskiramo još goru situaciju. Početak mi se činio tako lošim da više nisam bila sigurna ima li smisla nastavljati s maloljetnikom pod rukom. Naravno, čim smo odjednom izronili na stazu par metara od kontrolne točke, predomislila sam se i zaključila da idemo okušati sreću još jednom.
Nisam požalila – s mužem, prijateljima, kolegama i znancima smo se sin i ja susretali i ponovno gubili još par puta, ali svi smo se na kraju ipak dočepali cilja. Ni loša vremenska prognoza se nije ostvarila: umjesto kiše dočekalo nas je jedva par kapi te malo sparine i vlažne zemlje. Trasa je bila ono najslađe od Zagorja – malo šumskog puta (uz još neobrane šumske jagode), malo polja, koji prolaz uz vinograd, i dobro, potrčali smo koji put i po asfaltu. Na poslijeutrkovnom druženju pred društvenim domom, uz gulaš i tjesteninu, saznali smo da naše gubljenje i nije bilo najspektakularnije, a fešta je bila tako dobra da smo dočekali i dodjelu nagrada koje tradicionalno, uz medalju i darove sponzora, uključuju i košaricu erpenjskih jagoda.
Fotografije: Janja Savić
