Mogu li me obiteljski trekinzi pripremiti za odrasli polumaraton, ili 23. Ljubljanski maraton?

95
23. Ljubljanski maraton

Ako se već smatram pozvanom da nešto napišem o kakvoj trail utrci, barem iz perspektive jako rekreativne, izrazito neambiciozne supkulture trkačkih bezveznjaka, o cestovnim utrkama ne bih pisala jer me, prije svega, ne zanimaju.

Iako još dostupnije i mnogobrojnije od trail i treking utrka, moram priznati da mi je dovoljno jednom-dvaput godišnje odraditi neku asfaltušu kraće duljine s kolegama iz kompanije za koju radim, više kao kao neko druženje izvan ureda, i onda zaključiti da nikad ništa od mene: u situaciji u kojoj igra samo tvoja tehnika i brzina, za mene nema budućnosti. S tih par polusatnih treninga tjedno, mogu jedino reći da sam se tijekom trčanja opustila ili razbudila, ali na svojim performansama jednostavno ne radim. Vjerojatno najveći iskorak iz zone komfora je odlazak na Sljeme ili bilo koje domaće brdo kad uzbrdicama i kompleksnijim terenom postavim vlastitim mogućnostima kakav-takav izazov.

U nedjelju sam ipak otrčala svoj prvi polumaraton. Za njega sam se pripremila pomno birajući odjeću prilagođenu toploj, ali žestoko kišovitoj prognozi za ljubljanski asfalt. I izdepilirala sam noge. Za drugo nije bilo vremena: promijenila sam kategoriju s 10 na 21 km dva sata prije utrke, a odluku o tome donijela dan prije, kad sam jutro provela liječeći želudac od blagotvorno trovačkog učinka točene pive iz Tvornice od večeri ranije, a poslijepodne se popela po Bikčevićevoj na ručak jer smo već imali dogovoreni izlet.

Hoće li te umorne noge izdržati sutrašnji dan? Je li tijelo zapamtilo zadnjih pet-šest godina trčkaranja te je li brižno zabilježilo svaki odrađeni kilometrić i napravilo neki kumulativ koji sad mogu iskoristiti? Jesam li, bauljajući po skliskom blatu, vlažnom lišću ili tapkajući stijenama, pojeći pritom mladunče iz mijeha i zabavljajući ga besmislicama u trenucima krize, i sebe pripremila da znam prevladati trenutke očaja i ne prevaliti se preko ruba odustajanja? Hoće li doći na naplatu moja navika da trčim bez sata i ne upravljajući tempom? I zadnje, ali vrlo važno: hoće li Ljubljančani live to my expectations i hoće li pokazati svoju legendarnu maratonsku gostoljubivost, čak i tijekom prognoziranog nevremena?

Preživjela sam. Jedva sam odoljela adrenalinskom napadu na početku te sam prvu peticu trčala malo brže nego što sam trebala, ali nakon toga sam se sabrala. Upalila sam trail mode: prolaziš stazu, a ne udaljenost. Oko tebe se stalno nešto događa – promatraj. Pij. Ne gledaj oznake kilometraže. Ne obraćaj pažnju na one koji te prestižu, ma koliko brojni bili. I zadnjih par kilometara, kad se pristojno trenirani trkač prestaje štedjeti, ja sam trčkarala.

Možda sam se bojala da noge u onih zadnjih 95 metara ne otkažu poslušnost, a možda sam jednostavno uživala u atmosferi grada koji te pozdravlja. Ta Ljubljana nije pobjegla od kiše, nije morala baš tu nedjelju voziti bolesnoj pratetki lijekove na drugi kraj grada pa je zato psovala one koji su zaustavili promet, ta je Ljubljana dovela i djecu i unuke i bake i kućne ljubimce i trube i čajeve i voće i glazbu i plakate i zastave i učinila da možda ipak, usprkos tome što mi je grozna gužva prije i poslije, što ne volim asfalt i što su mi se stvari u garderobi smočile (kao i većini drugih), dođem još koji put. Zaista ne mogu zamisliti utrku kroz Zagreb i prolazak kroz neku stambenu četvrt, a da građani tijekom kišovitog nedjeljnog jutra odjenu kabanice, napušu balone, skuhaju lonac čaja i provedu dva sata na pločniku bodreći likove koji se smiju i mašu oznojenim pokislim udovima.

Inače, u samoj utrci slavili su slovenski trkači. Na maratonskoj dionici, i prvoplasirani Sisay Lemma Kasaye te pobjednica Visiline Jepkesho postavili su u nedjelju rekorde staze. Ja sam u cilj stigla prije prvog maratonca. Važno je postaviti si realne ciljeve i biti zadovoljan postignutim, što ćeš.

Ako ništa drugo, ne mogu reći da sam se nešto osobito izubijala. Sljedeći me dan prao muskulfiber, u utorak sam već poželjela ići trčati, ali sam si rekla – stani. Zahvalila sam desnoj Ahilovoj tetivi jer je izdržala nenajavljenu dvosatnu asfaltnu provokaciju i otišla peći kolače od bundeve koje sam obećala djeci. A sljedeći put ćemo otići zajedno, na neku off road utrku.