9.1. 2019., Mrak Liga. Podnožje Zapadne Medvednice. Netko je primijetio da opskurna birtija na neznamenitoj Bistranskoj magistrali nije ugostila toliko noćnih posjetitelja od finala Kupa velesajamskih gradova Dinamo-Leeds, 1967. godine.
Većina od 75 natjecatelja na trećem kolu Mrak Lige po prvi put u životu napada Medvednicu s ove lokacije.
Istraživanje terena i orijentacijska vještina predstavljali su veliku prednost na gostujućem terenu. No, opet zbog lokacije, tek su oni najfanatičniji i najzaljubljeniji u Mrak po danjem svjetlu upoznali zapadni prilaz Kamenitim Svatima i Jambrišakovom Vrelu. Zato su mnogi na startu raspravljali više o tome koga će pratiti nego kojim putem ići, a i GPS-ovi su radili. No, kako sam se uvjerio na primjeru Alana Buhina „Buhe“, GPS nije neka luda prednost za ovaj tip trke; Buha je fulao drugu kontrolu baš kao i većina izgubljenih koji su neko vrijeme bezuspješno tražili kontrolu.
Startalo se oštro uzbrdo uz zapaženu sporednu točku Ivana Habuša „Debelog“ iz pripadnika subkulture biciklista-mračnjaka koji se pridružio Gračanu na početnom cestovnom usponu. Na kraju će hromi Debeli opet glumiti istaknutu ulogu u epilogu kola zvanom „Pa di su ovi “.
Ja sam se odlučio za stil „lagani priljepak“, uz pokušaj da se ne zakoljem i samo uživam u mlačnoj šumi. Nedugo nakon starta našao sam se pored tate Mrak Lige, Sablje, i procijenio da će mi njegov tempo biti ok osim ako ne izabere neku stranputicu nizbrdo. I tako bi. Skoro do kraja proveo sam ugodnu večer sa Sabljarkom.
Prvu kontrolu na Kamenitim ljudi su napadali sa nekoliko strana, ja se malo odljepljujem od Sabljovitog na jugoistočnom pristupu ovom vrhuncu, petljam s vađenjem kotrolnog kartončića i eto na idućoj nizbrdici pojavljuju se glavni akteri moje večeri: Buha i Sablja grabe prema Jambrišakovom Vrelu, a ja – Vjeran pas.
Mda… tu se na kratko pojavljuje i Sparta (cucak Paule Vrdoljak). I nekako odjednom nestaje Buha, sami smo Sablja i ja, a meni se čini da u daljini vidim grupicu koja prilazi kontroli s totalno druge strane. Mislim si, neki od vodećih. Kad ono nestane šume i skužim da se vidi crveni spust na Sljemenu, obasjan poput Betlehemske zvijezde. Ili nekog šoping centra.
Ček malo. Tu se ispostavi da Sablja nije siguran di ide i počinje naš ples bumbara oko Jambrišakovog vrela. Prvo proleti Buha prateći GPS u neobičnom smjeru, pa Sparta, pa Paula i Krajnović, pa Mikša, pa Terzić, pa Aljoša Parotat i sad je već oko mene cijeli odred za potragu, koji se neurotično kreće šumom u potrazi za kontrolom.
A ja. Vjeran Sabljarkin pas.
I napokon, kad sam već počeo pomišljati kako će nas dvadeset mamlaza, od kojih samo nekolicina gleda u kartu, profulati kontrolu, Sablja pronalazi kontrolu koju je sam postavio.
I sad krećem u defanzivno spuštanje. Štapovi su tu, i koljena i gležanj su mi na pameti. A kolonica ne pretjeruje s tempom i nekako ide leđero usprkos povremenim zaleđenim plohicama. A onda šaljivi mračni video.
Buha na samom kraju sleđenog spusta gubi led pod nogama i lupa glavom i naglavnom lampom o tvrdu majčicu zemlju. Preko njega nezaustavljivo pada i Sablja, no Mikša, Vuk i ja uspijevamo izbjeći lančani sudar.
I tu kreće ronjenje po blatu. Nekakva retardirana jaruga koja podsjeća na bob stazu dokrajčila je moju nadu da ću završiti kolo kao uspješan priljepak. Odlučio sam paziti nogu, znam da je ionako negdje nizbrdo cesta, pa puštam grupicu koja forsira blato. Mikša također otpada iz grupice i tako se u jednom trenu obojica nalazimo u neobranom blatu. Kojim blatnim vodopadom krenuti?
Naravno da smo izabrali onaj koji je išao okolo. No, ubrzo evo asfalta i Jablanovec. Mikša tu počinje juriti ko bedast, a ja promatram ples lampica na Bistranskoj magistrali. Naime, svi koji su išli jasnim markiranim putem prešli su ambiciozne ljubitelje kratica na divlje. Ne pitaš se gdje si, i kidaš nalijevo ko Krezumica umjesto da glavinjaš po blatu i Buhinim ledenjacima Kornijevim korakom.
Kolo je u ukupnom i neukupnom poretku urodilo s dar-marom u ženskoj ligi. Pojavila se Jelena Brezak Jeka, dijete Zagorja, i trijumfirala apsolutno pred Paulom Vrdoljak. A u borbi za pobjedu u prvoj ligi desio se gaf Petre Kontić koja se pogubila na putu do druge kontrole, zaglibivši negdje isto kao i Ivana Jergović. Arijadninu nit zagubila je i Maja Marukić, pa je iz drugog plana u igru izronila Dorotea.
Kod muških pak ništa novo: Čapi i Čangri mažu, Šiki Jergovići igra oštrog priljepka za drugo mjesto, pa je sve izvjesnije da će haj-lajtovi borbe u mraku doći nekim drugim ligama.
Atmosfera u Dinamu vrlo vesela. Birtija čak i nije bila prezapušena, netko je je dofurao rođendanske kolače, pojavili su se i neki stari doajeni mraka, na stazi i u bircu. Dugo u noć prepričavalo se varijante i dočekivalo izgubljene, koje je gotovo uspio zaključiti Debeli. No, on je umjesto gubljenja ovaj zapaženi rezultat mogao zahvaliti iščašenom gležnju kojeg, naravno, misli dokrajčiti u idućem kolu na domaćem, Mrak-kuševačkom kolu.
To, na karti divno kolo, će vaš reporter propustiti zbog operacije jedne iz prve generacije mračnjakuša, Ješke. Tako da vas pozdravljam do 5. kola, 23.1., i potrage za Koprivama i Pšenicom. Pusa.
Fotografija: autor
