Nelinearan tekst o tome kako sam, za promjenu, pokušao sačuvati zdrav um u zdravim tenisicama.
Dvadeset godina trčanja trebalo mi je da skužim da sam najbolje i najsretnije trčao kad sam trenirao na osjećaj, osluškivao signale tijela, preskočio neki trening zbog male snage, a ponekad potpuno neplanski otišao na trku iz gušta nakon dvotjednog planinarenja. Kad sam ignorirao želje mozga i nestrpljivog crva u guzici, koji želi sve, odmah, sada, i uvijek.
Prošli tjedan našao sam se s ekipom s kojom sam trebao otići na prvu višednevnu ekspedicijsku utrku u Hrvatskoj nakon puno godina.
Pustolovne utrke su sve ono što volim: par kila trčanja, debeli prstohvat gubljenja, žličica kajaka i vagon bicikla, uz malu mjericu slane vode i plivanja. Na pustolovkama zaboravim sve na ovom svijetu; na nekoliko dana sam samo tamo negdje na karti, prljav i sretan, bavim se kontrolama, spavanjem i odnosima s ljudima u ekipi.
Zbog zazubica sam skoro napravio ono što sam ponovio toliko puta u sportskom životu: otišao grlom u jagode, a završio grlom u ozljedi.
Prije tri godine sam, nakon stres frakture talusa i pauze od šest mjeseci, počeo trčati kao da se ništa nije dogodilo. Kad sam tako mogao nakon operacije oba meniska zašto ne bi mogao opet. U roku keks, iliti u samo tri mjeseca, otrčao sam trail polumaraton kao pripremu i 50 km sa milijun metara visinske u prekrasnoj, divljoj Montani. I otišla mi je Ahilova.
Pucala je ona i prije, „upalila“ bi se tu i tamo. Ali ovo je bila invalidnost. Mjesecima nisam mogao normalno hodati. A onda opet ista priča. Devet mjeseci pauze, tijekom koje sam doduše vozio bicikl, a onda sam krenuo trčati i osjećao se sjajno budući da me bicikl održao u kardio formi. Istrčao sam trail maraton za tek malo više od 3 sata, završio drugi, i odlučio se za 100 majlericu prije bijega iz SAD-a. Eastern States: 34 i pol sati užitka, utrka za koju nisam bio spreman nepunih godinu dana nakon povratka trčanju. Pogotovo nisam bio spreman utrkivati se.
Još davno sam primijetio da imam talent da mogu bez većih problema pregaziti onu granicu kada tijelo kaže da više ne može. Znam da ja taj potok mogu vrlo lako pregaziti. No, posljedice postoje: slomljene kosti, neurološki problemi, utrnuti prsti koje sam imao i više od pet godina nakon jedne pustolovke svjetskog kupa u Portugalu.
Iako sad i doktori uviđaju da je potpuno mirovanje najgori mogući oblik oporavka, tijelo bi ipak trebalo slušati i dati mu povremeni godišnji. Pogotovo kad postaneš mator i potrgan. Pogotovo ako se tek vratilo od posjeta mehaničaru. Ja sam ubrzo nakon 100 majlerice na kojoj sam prošao tjelesnu kalavariju počeo opet trčati kao sivonja i spotaknuo se na jednom skakutanju po kamenjaru i dokrajčio jednu staru ozljedu koljena. Ovaj put pauzirao sam od trčanja najduže ikad, jedanaest mjeseci, otišao na novu operaciju, počeo opet trčati, i opet se uhvatio u ludilu.
Ima vremena. Ili nema. Nema veze. Ako iduće godine u ovo vrijeme budem zdrav, može. Ove godine pomalo.
Navučen sam na utrke. No, još sam navučeniji na trčanje.
I gledam ja sad te ljude, pustolovnu ekipu u kojoj su svi iskusni sportaši, prvaci ovoga i onoga, slušam što pričaju, i shvaćam da barem dvoje srljaju slično kao što sam ja odlučio da ipak neću. No, ljudski um je čudan Antun-Tun.
Zašto amateri rade sumanute baze i periodizacije umjesto da uživaju u opuštenom i neobaveznom treningu po zimi? Zar imate glavnu utrku u ožujku? Onda računajte da ćete izgorjeti na početku. Ako već imate više sezona trčanja iza sebe, nisu vam potrebni ti beskrajni dugi treninzi. Možda tu i tamo. Ja sam najveći pomak u fizičkoj spremi nakon zime osjetio kad sam baznu sezonu zamijenio ciklokrosom, eksplozivnim sportom koji ne bi trebao imati nikakve veze sa dugoprugaškim trčanjem. Ali ima. Jer sve je povezano.
Zašto ne bi mračnu zimu proveli samo radeći kratke neplanske treninge višeg intenziteta. Igrali se sa tehnikom, nekim drugim sportom. Planinarili. Malo se ugojili. A ostatak prespavali. I onda se postepeno probudili iz zimskog sna, otopili naslage dugim treninzima, i krenuli u nove avanture kad se produži dan i zagrije atmosfera. Nije li to prirodno?
Zašto idemo na često skupe i nepotrebne operacije kada je možda dovoljno da tijelu damo vremena da samo odahne. Možda samo promijeniti prehranu. Ili recimo prestati jesti. Post je zakon. Barem meni. A nekom i nije. Pošteno.
Nekom su i masti zakon. Probao sam trčati na masti i sviđa mi se. Zanimljivo je što sve tijelo može, koliko se brzo može prilagoditi. I adaptacija na hladnoću, mehanizmi koji se bude u organizmu kad primjenjujemo metodu koju je nedavno popularizirao Wim Hoff su super. Sve je to zanimljivo i moguće. Isprobavajte stvari na sebi, ali slušajte signale tijela i jedino tako ćete znati što vama paše.
Mene još uvijek boli koljeno. Znam da mirovanje neće pomoći, ali divljanje i pustolovna utrka od 300 km još manje.
Fotografija: Uptown Vegan
