Ogulin Trail 2018.: Putovima Ivane Brlić Mažuranić

304
Ogulin Trail 2018.
Zlosutno nebo na startu.

Kao rekreativka koja trči van bilo kakvog kluba ili grupe, te bez vlastite privatne klike koja se intenzivnije bavi trail trčanjem, samo sam teoretski upućena u dubinu zečje trail rupe te brojnost regionalnih ili nacionalnih nam trail liga. U praksi ih tek otkrivam.

Prošle smo subote tako prvi put obiteljski pohodili Ogulin Trail 2018., utrku koja se peti put održava u rodnom gradu Ivane Brlić-Mažuranić te s lokalnom zajednicom dijeli brandiranje kao mjesta legendi i Brlićkine spisateljske ostavštine. Utrka je ujedno i 7. kolo KontinenTrail lige koja objedinjuje nekoliko utrka na području centralne Hrvatske. Meni je navedeno bilo posve dovoljno da se potpuno zapalim za dolazak u Ogulin. Kroz glavu su mi prošla toliko puta spomenuta Brlićkina autobiografska sjećanja: „Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane, da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka…“

Ogulin Trail 2018.
Zagrijavanje.

I eto nas sad, pred nama izbor između staza Kosjenka (13,5 km) ili Regoč (33 km), s tim da potonji vodi i do samog vrha Kleka, dok je ljupka Kosjenka doživjela vrhunac tek na obližnjem vrhu Stožac. Budući da su trkači-ponavljači pokazivali znakove prepoznavanja terena, radilo se očito o već poznatim stazama koje su ove godine išle u smjeru suprotnom od prošlogodišnjeg.

Za razliku od nekih drugih utrka za koje nikad nisam čula da su popunjeni svi njihovi kapaciteti, organizator Ogulin Traila, DŠR Koci, objavio je tjedan dana prije utrke da su prijave zatvorene te da se moguće prijaviti još jedino na dječju utrku Tintilinić. Kako smo u Ogulin stigli pred sam kraj prijava, shvatili smo da je i dječja trka u potpunosti bukirana, tako da je našoj neprijavljenoj djeci preostalo tek da nam se – bez broja – pridruže na Kosjenki.

U trenutku starta Kosjenke, sa zavišću sam pogledavala prema Kleku, našem domaćem Eigeru i Regočevu pradjedu koji se spokojno izvalio u pozadini zelenih brežuljaka koji su nas željno iščekivali. Pravi igrači s Regoča su u to vrijeme već sat i pol bili na stazi i vjerojatno su baš u to vrijeme hitali prema vrhu.

U uzbuđenju pred utrku, predložila sam djeci da se pridruže obiteljskim prijateljima i da zajedno krenu tempom koji im najviše odgovara, uz očev nadzor. To bi, naime, i meni otvorilo mogućnost da idem svojim tempom. Mlađi sin me na startu obavijestio da: a) ipak ide sa mnom, b) nema namjere trčati. Dobro. Krenusmo Vražjim prelazom preko Dobre, te zatim asfaltnim putem koji vijuga s Dobrom s lijeve i kukuruzišta s desne strane, dakle idealnim startom za zagrijavanje prije početka svladavanja visinskih razlika u susret Kleku. No, maleni se dosađuje na tom asfaltu (a kad ćemo u šumu?) pa završavamo negdje na repu kolone, zajedno s povremeno rekreativnim rekreativcima, sve do skretanja podno skijališta Kuti uz Vučić Selo kad napokon ulazimo u živahniji ritam.

Veremo se duž skijališta i ulazimo u šumu. Nakon toga nas očekuje jedna od ljepših utrka na kojima sam bila – šumski putevi koji su sigurno lijepi u bilo koje godišnje doba i vegetacija koja nas je štitila od prekomjerne vrućine ove rujanske subote. Možda sam čak priželjkivala neki raniji jutarnji termin za utrku, jer za potpuni doživljaj istinske bajkovitosti, nedostajali su valjda samo pramičci magle koji se provlače kroz šipražje. Pa nije ni čudo da je podnožje Kleka leglo maštovitih izmišljotina, i gotovo da mi je žao da ga nisam doživjela takvim ranije, već sam – zbog istovremeno privlačnih i zastrašujućih ilustracija Cvijete Job za Priče iz davnine iz naše kućne biblioteke – Brlićkine bajke smatrala više sjetnim i poetičnim horor pričama nego dječjim lektirnim štivom. Vrhunac je utrke bio uspon na vrh Stožac (810m) s prilazom koji je uredio mještanin Mijo Stipetić, sagradivši 303 drvene stube koje su istrpjele čak i dvosmjerno skakutanje trkača, jer je iz skloništa na Stošcu slijedio silazak istim putem sljedećih 500-tinjak metara. Ujedno je to bila i faza uzleta mog nasljednika koji me već krenuo žicati da se, nakon istrčane Kosjenke, još pridružimo i dječjoj utrci od kilometar i pol.

No, iz carstva vještica se trebalo i vratiti, što je – u zadnjoj trećini – podrazumijevalo silazak na asfalt, prije finalnog spusta u Ogulin. U tom su nas dijelu uspjeli dostići i učesnici Regoča, a sinčić me, vidjevši u cilju postrojenu dječicu spremnu za start dječje utrke, samo pogledao i odmahnuo glavom – prošla ga je volja za nastavkom trčkaranja. Djeci je bilo dovoljno avanture za jedan dan, a meni je preostalo da maštam o poboljšanju kondicije da nekom sljedećom prilikom posjetim Regoča, što mi je u ovom trenutku zaista – bajkovita ideja.

Fotografije: Krešimir Golubić