Kol’ko kume ima sati?

499

E, totalno sam izgubljena bez svog Garmina! Koja glupača! Ostavila sam ga doma! Sat mi je crko, zaboravio sam ga napunit, idiot… Ovo su riječi koje sam čuo na okrepnoj stanici ovogodišnjeg Sljemenskog maratona.

Moderni kapitalistički život uvjerio nas je da smo ovisni o najrazličitijim stvarčicama, da bez njih ne možemo hodati, jesti, razgovarati, sjediti, vršiti nuždu… trčati. No, koliko nam je, ustvari, potreban sportski sat za trčanje?

Sto ljudi i sto čudi, no moram reći da sam upoznao neke vrlo uspješne ultraše koji ne nose sat i vide ga kao stvarčicu koja skreće pažnju od užitka jednostavnog trčanja. Ipak, danas su velika manjina jer pobjednici i zvijezde nose sponzorske satove, prate prolaze, puls, tlak zraka, udaljenost do iduće okrepe, odgovaraju na telefon i šalju poruke vanzemaljcima i uživo ih dijele na Instagramu. A nerijetko isto rade i početnici koji se muče kako da istrče prvih 5 kilometara bez stajanja. Svi smo opsjednuti analizom podataka, dijeljenjem strava, najbržim zabilježenim vremenima, FKT-ovima kojima se hvale po forumima i na svojim blogovima.

U doba kad sam počeo trčati, na početku ovog milenija, neki trkači su još koristili one velike ručne štoperice s kojima su nam profesori tjelesnog odgoja mjerili vrijeme na 6 minuta u osnovnoj i srednjoj školi. Tek su neki šminkeri, uglavnom triatlonci, tada imali sportske satove  s pulsmetrom. Pod pritiskom okoline, ali i zbog podložnosti reklamama, i ja sam se odlučio nabaviti sat. I počeo sam mjeriti vrijeme za uspon Omladinskom stazom na Sljemenu, i danas mojoj omiljenoj stazi za trčanje. I uživao sam u tom zapisivanju i statistikama. Nažalost ili na sreću, ovo je bio moj maksimum satologije. Falilo mi je inteligencije da na maratonima i ultrama pratim tempo i puls, uvijek sam trčao na osjećaj i adrenalin, što se nerijetko pokazalo kao totalni promašaj i glupost, ali ponekadi dobitna kombinacija. Trčao sam i nekakva europska i svjetska prvenstva, pobjeđivao i osvajao postolja i u pravilu na trkama nisam nosio sat. Ipak, nabavio sam u nekom trenu iPolara s namjerom da mi pomogne kod treniranja no, mrzio sam pojas pa nisam prečesto koristio pulsmetar, a s vremenom sam ga počeo ostavljati doma i nositi samo kad bi trčao omladinsku stazu ili divlje utrke bez službenog mjerenja vremena, poput Mrak Lige.

Kad sam se preselio u SAD, oko mene su se stvorili nebrojeni Garmini, za Suunto tamo gotovo nitko nije čuo. Ultraši su ubacivali staze u satove, neki nose i dva sata, jedan na kojem prate track, drugi na kojem prate vrijeme i ostale podatke.

Previše informacija, previše buljenja u spravicu. U sedmoj godini boravka u Americi meni je krepao i taj stari Polar, pa sam na e-bayu za 10 dolara nabavio jedan još pretpotopniji, tek toliko da znam koliko dugo trčim, samo me smeta i steže remen. I još se znam upitati da li da ipak nabavim neki sportski sat. Zašto, ako ustvari koristim samo štopericu? Možda, ako se potpuno oporavim od najnovije ozljede i opet počnem trčati Ultre, pa ga nabavim kako bi pratio track, ali inače čemu? U trčanje sam se zaljubio trčeći po Sljemenu ko muha bez glave. Ta muha je ponekad mjerila vrijeme na pretpotopnom Casio satu bez desetinki, a često nije nosila nikakav sat. Ta muha bila je jako sretna. Ja želim biti ta muha. Pa, usudite se, otrčite jedan bezvremenski  trening, utrku, nešto bez mjerenja ičega, slušajte glavu, tijelo, ptičice, promet. Možda vam se svidi.