Sto ljudi, sto trkačkih ćudi, ili zašto mi je cestovna utrka samo slučajni trening

46
Barac Trail

Nakon kraće pauze od utrkivanja, u zadnjih par tjedana sam se ukazala na startnim linijama triju utrka. Jedina od njih kojoj sam se iskreno veselila, Barać Forest Trail, našla se u sendviču između dvije punokrvne gradske utrke: Zagrebačkog maratona (na kojem sam istrčala polumaraton i zaključila da sam time jednokratno i zauvijek odala počast rodnom gradu), te – iz meni potpuno nejasnih razloga kultnog – Noćnog cenera.

Mali vremenski odmah između tih događaja mi je u punom cvatu naglasio razlike u subjektivnom poimanju cestovnih i trail utrka.

Barać Forest Trail, lokacijski smješten u okolici Baraćevih špilja, u Plitvičkim dolinama (sjevernom ulazu u NP Plitvička jezera), a organizacijski nastao kao proizvod AK Plitvice koji su ga ove godine postavili drugi put, ponudio je cjelodnevnu zabavu. Fenomenalno vrijeme za zadnji vikend u listopadu (doduše, smrznuli smo se ujutro uoči starta, dok nas sunce nije počelo grijati) i zatvaranje trail sezone (utrka je zadnja u ovogodišnjoj KontinenTrail Ligi pa je poslijepodne bilo rezervirano za dodjele nagrada u svim zamislivim kategorijama) okupili su 250-ak trkača, no i velik broj obitelji s djecom jer su, uz tri „odrasle“ kategorije (Bunika, moj dužinski izbor Šišmiš i moj favorit u izboru imena, „mali“ Zerca Trail), na rasporedu bile i dječje utrke. Na 14-kilometarskom Šišmišu dočekao nas je svojevrsni „best of“, svi dostupni profili staze, od asfaltne ceste iz sela Nova Kršnja prema kordunskim šumama, preko zemlje, blata i lokvi, šume zasute lišćem, stijena prekrivenih mahovinom, stijena bez mahovine do livade prekrivene travom još omekšalom od rose koju jesenska dnevna toplina nije uspjela osušiti. Što se putanje tiče, imala sam dojam da je par kilometara staze proizvedeno kruženjem jednim te istim područjem, a neki trkači dugometražne „Bunika“ ekipe su se uspetljali zbog „petljice“ u stazi zbog koje su jednom trebali skrenuti u „svom“ smjeru, a vrativši se na to isto mjesto, kasnije nastaviti u „Šišmiš“ smjeru.

Nastavili smo uživati i nakon završetka utrke. Organizator je u startne pakete uključio i obiteljsku ulaznicu za Baraćeve špilje, kuhao se grah, nudili se kolači, signal Eroneta povremeno nam je opsjedao mobitele (inače prostor starta i minglanja nakon utrke je djevičanski nedostupan signalu za mobitel, s ove ili one granice), a lokalni ljudi prodavali su (i prodali, do zadnjeg komada) sir i rakiju. Nakon te subote sam se osjećala kao nakon kraćeg godišnjeg odmora.

S druge pak strane, polumaraton zagrebačkim ulicama izmoždio me do kraja. Bez ikakvih očekivanja i pritisaka, bez opterećenja putovanjem na lokaciju (parkirala sam bicikl na Zrinjevcu i nakon ulaska u cilj se odvezla kući da dovršim ručak), bez logističkih problema (majicu dugih rukava zavezala sam oko struka, a u torbici s dokumentima i mobitelom trčala sam i s vrećicom ribanog parmezana koji sam kupila ne bih li poslije zgotovila gorespomenuti ručak), čovjek bi pomislio da će mi biti užitak prolaziti terenom poznate mi konfiguracije i stanovnika. Ne. Bilo je užasno. Istina, imala sam težak tjedan prije, maratonska nedjelja je bila neprirodno topla, stala sam na sam kraj kolone u startnom boksu što me koštalo sporog kiseljenja do one točke kad inače razglas u tramvaju izgovori „Mašićeva“. S druge strane, legendarno nadrkani Zagrepčani su ili ostali kod kuće ili su tijekom godina promijenili mišljenje o nedjelji sa zatvorenim prometom. Navijača je bilo dosta i zaista su navijali. I što se broja trkača tiče, iako se Zagreb možda ne može uspoređivati s nekim drugim velegradskim utrkama, iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerojatno da je prvi Zg maraton 1992. imao tek 70-ak sudionika finišera, od čega tek 4 žene. Za relevantniju usporedbu, 15 godina kasnije 2005., prvu polumaratonsku utrku na ovom događaju završilo je 239 trkača (38 žena), a ove godine njih 2.148 (897 žena). Prisustvovala sam, dakle, velikom i veselom događaju, slavlju sporta i zajedništva. No, ja sam vidjela beskrajnu cestu, s izbjegavanjem doskoka na tramvajsku tračnicu kao jedinom zabavom. Okružena raspravom koja počinje od samog starta o prosječnoj brzini po kilometru. Okružena cvjetnim mirisom sredstava za pranje tehničke odjeće koja je do Dubrave počela poprimati kisele note iz fosilnih nakupina u sintetičkim majicama. Stisnuta među trkačima koji trče jednakom brzinom, iako jedni neprestano i bezbrižno čavrljaju među sobom (o iskustvima s prošlih utrka, primjerice), a drugi djeluju kao da će uskoro završiti poput prvog maratonca Filipida…  Uuuuu! Bravo! Dotakni za snagu! Dlanovi spremni za davanje petica. Gomila dobrih namjera koje nažalost nemaju nikakvog pozitivnog utjecaja na mene. Na ključnim čvorovima utrke, gdje će se sakupiti navijači, svirači, fotografi i volonteri, gdje je najglasnije i gdje ljudski glas i bubnjevi osjetno povise temperaturu, tamo gdje bi trkač trebao osjetiti navalu adrenalina, izvući ono zadnje snage za ulazak u cilj ili barem za pristojnu fotografiju koju će poslije izložiti na osobnim profilima, tamo tek osjećam navalu tjeskobe, pritisak da bih baš sad trebala stisnuti, pokrenuti nesigurne noge, sakriti nefotogenični facijalni grč u širok osmijeh oduševljenja time da mi je baš sad netko dreknuo u uho Ajmoo!!!

Priznajem, lijepo je vidjeti rastuću zajednicu građana kojima je milije provesti dio dana na ulici nego u trgovačkom centru. Drago mi je čuti navijanje i bodrenje, bez obzira na to stoje li uz stazu obitelj sudionika ili slučajni prolaznici, uključujući ovdje i cijele turističke grupe oduševljenih Azijata. Uostalom, živahnije je napraviti grupni trening za promjenu, osobito meni koja uglavnom trčim sama.

No, patnju teških kilometara nekako lakše podnosim u prirodi, sama ili okružena tek nekolicinom sudionika. K tome, Zagrebački maraton, kao i nedjeljni Noćni cener, podsjetili su me na navike koje cestovni trkači vole primijeniti i na trail utrkama. Slušalice u ušima s glazbom koja ih umiruje/motivira ili već nešto (kome su čudni ovakvi komentari koji zadiru u tuđu privatnost, neka proba takvog slušatelja na fini način zaobići na single tracku ili ga upozoriti da je upravo skrenuo sa staze), inzistiranje na davanju petica, međusobno dozivanje članova iste ekipe ili trkače grupe kroz šumu partijanerskim urlicima, čupanje zubima paketića s prašcima i gelovima i ubrzano odbacivanje ambalaže u trku (brate, izgubit ćeš 10 sekundi finalnog rezultata ako si otvoriš džepić na ruksaku i ubaciš taj ljepljivi komad plastike u njega). I opsjednutost rezultatom i prosječnom brzinom. Zagrebački maraton je odličan jer je to jedna od najbržih maratonskih staza na svijetu. Starek je super zbog visokog datuma u sezoni pa je idealan za padanje PB-ova.

Sigurna sam da je sve to istina, no, da parafraziram I.B. Mažuranić, draže su mi blatne nesreće Baraćeve šume nego sva blaga i dobra zagrebačkog asfalta.

Na trailu možeš znati i stazu i biti fizički spreman, a jedan pljusak na području utrke par dana ranije može promijeniti sve. Ili naglo zahlađenje. Ili naglo zatopljenje. Priroda će adekvatno odgovoriti i pružiti potpuno različite uvjete – a vrlo vjerojatno i rezultat. Zato što shit happens, life happens, mnogo više nego na zatvorenoj cesti u centru grada.

Fotografija: AK Plitvice