Papuk Trek&Trail 2018: Povratak (mojim) trekerskim korijenima

79
Papuk Trek&Trail 2018

Prošle se subote u slavonskom gradiću Velika tražilo mjesto za parkiranje. Tome nije bio razlog utakmica NK Kamen Ingrada, ili NK Papuk Velika, ne – u dvorištu uprave Parka Prirode Papuk kretao je start zadnje ovogodišnje utrke Treking lige, trail utrke u organizaciji Baraber Extreme Teama.

Prije tri godine sam sudjelovala u istoj utrci: bio je to moj prvi treking ever, ujedno i prva utrka na koju sam došla u odraslom društvu (drugim riječima, nisam babysittala vlastitu djecu po stazi). S grupicom prijatelja odlučila sam odraditi u laganom stilu Challenger trasu. Start i cilj te 2015. bili su u Našicama. U totalnoj se izmaglici sjećam ranojutarnjeg snijega, bljuzge koja se uskoro, ulaskom u dublju šumu, pretvorila u teško slavonsko blato, petljanja po karti s kojom smo se uspjele izgubiti čak i na predzadnjoj točki, kad smo maltene uletjele u dvorište mještanima obližnjeg sela zaskočivši ih u full frontal svinjokolji, te ulaska u Našice gdje smo kroz mrak došepale do Dvorca Pejačević kao putujući trailer za I konje ubijaju, zar ne?.

Kao i prošle, i ove je godine polazište bilo mjesto Velika, malo mjesto za velike skandale, lokacija zasad jedinog hrvatskog geoparka (te – u zadnjih desetak godina – i dio europske te UNESCO-ove mreže geoparkova, dakle mjesta od izuzetne geološke važnosti i vrijednosti) i polazna točka izleta po Parku prirode Papuk. Organizator se pobrinuo za trasiranje triju utrka, od 8, 18 te 28 km, od kojih je potonja uključivala i treking dionicu. Tri godine starija, a ne bitno brža i snažnija (te bogami niti pametnija na karti), odabrala sam si Active dionicu. Zadnju utrku sezone sam mogla proći tempom po vlastitom nahođenju – startninom nas je, naime, počastila tvrtka za koju radim pa sam išla u društvu kolega, a muškarce iz svoje nuklearne obitelji prepustila subotnjim obavezama u Zagrebu.

Papuk Trek&Trail 2018Angel iz Barabera je u par riječi dao osnovna upozorenja vezano za stazu, što je bilo i više nego dovoljno za pripremu i start. Za zagrijavanje smo morali preživjeti malo asfalta, a potom nas je skrenulo uzbrdo, na prvi single track, koji je došao malo prerano za moj ukus. Nije da odmah imam porive za pretjecanjem, ali taj stiskavac na stazi, začinjen besmislenim mahanjem štapovima dragih suboraca, vrlo brzo je u meni izazvao osjećaje koji mi se u normalnim okolnostima bude kad, primjerice, ulazim u krcati tramvaj u moru kišobrana koji se otvaraju i zatvaraju u neposrednoj blizini glave i očnih mi duplja.

Najzad, par stotina metara uzbrdo, dolazimo do vrha Mališćak, s postavljenom okrijepom pred skloništem te perforatorom iza njega. Oko nas se prostiru papučke šume, uz laganu izmaglicu prošaranu sunčanim zrakama. Prva kišica nas je već bila osvježila uoči vrha.

Početnička gužva se malo razvukla do ovog trenutka pa mi se raspoloženje naglo popravlja. Skakućemo s vrha strmom stazicom, grleći bukvice i pokoju brezu. Spuštamo se u dolinu, siječemo cestu te se ubrzo vraćamo na nju. Nakon malo dosadnog raubanja kolnim putem, započinjemo uspon prema Koprivnatom brdu. Pred kraj uspona nas dočekuje najstrmiji uspon staze, a zatim otrježnjenje u obliku dosta zeznutog silaska po izrazito lijepoj padini zasutoj lišćem, ali i također zasutim i slabo vidljivim stijenama zbog kojih sam morala paziti na svaki korak.

Pred PD Jezerce, kod jezerca Nevoljaš, dočekuje nas klopa, cuga, okvir za fotkanje i štancerica. Nastavljam meni najljepšom dionicom, putem do vrha Lapjak, s kojeg kreće najprije strm i spor spust preko Tauberovih stijena, a potom naizmjenično šire i single track stazice do Starog grada, utvrde iz (možda) 13. stoljeća, sa zadnjom kontrolnom točkom. Tu vidim da imam jedno štancanje viška (valjda sam se poštancala na Challenger perforatoru u jednom trenu!?), ali – budući da je Grad neposredno nad mjestom – ovo nije zbunilo čak niti moj urođeni antitalent da se snađem u prostoru i vremenu. Slijedi brzo spuštanje do Velike i asfaltna završnica. Krajnja staza nas vodi nešto drukčijim putem od onog kojim smo došli: s lijeve strane leže sumorno prazna korita bazena Velika, nekadašnjeg ponosa tog mjesta.

Svaki posjet Slavoniji podsjeća me na vrijeme kad je ovo područje bilo smatrano žitnicom, domom rumenih snaša i bećaraca. Danas je to prolazak kroz napuštena sela, derutne ili obnovljene (i nikad nastanjene) kuće, grešni užitak u plodovima polja na kojima uskoro više nitko neće moći niti znati raditi. Umjesto sportskih terena, imamo skandale. Umjesto trodnevnih svadbi, poslovni plan kako isplatiti i jednodnevnu. Umjesto lokalnog kirvaja, veće zanimanje pobuđuje Uvodićev white label spektakl. Usprkos tome, Papuk Trek & Trail me napunio lijepim slikama i dobrim raspoloženjem (baterija još traje i sad, par dana nakon utrke), a vjerujem i većinu od preko 600 trkača koji su startali i završili utrku – nadam se da je bar dio njih ostao i na večernjem tulumu kojim je zaključena sezona Treking lige. Btw, kalendar Lige za 2019. je već objavljen.

Fotografije: Marika Marić za Baraber Extreme Team