Od petne kosti do prstiju proteže se široki ligament koji održava koštane svodove stopala. Kada se preoptereti, izaziva vrlo neugodnu bol koju je moguće i potrebno liječiti
Taj ligament je tzv. plantarna fascija, potkožna struktura na tabanu stopala građena od gustog i čvrstog vezivnog tkiva koja, zajedno s drugim strukturama, tvori unutrašnji svod stopala sa zadaćom u odrazu stopala pri hodu i trčanju, kao i u apsorpciji energije tijekom kontakta stopala s podlogom. Polazi od petne kosti i veže se na prednji dio stopala sve do zglobova prstiju, a sastoji se od tri uzdužne fibrozne trake od kojih je srednja najjača. Plantarni fascitis (ili PF) je bolno stanje koje je najjače ujutro prilikom prvih koraka ili nakon duljeg neopterećivanja stopala, a razvija se na polazištu fascije uz petnu kost – na jednom ili na oba stopala. PF je učestali uzrok bolova odraslih, a može se javiti i kod djece adolescentske dobi. Bol u oba stopala nešto češće se javlja kod žena, ali i profesionalnih i rekreativnih sportaša, te nesportaša koji su preopterećivali stopala. Primjerice, od plantarnog fascitisa se u SAD godišnje liječi više od milijun osoba.
Postoje unutarnji i vanjski čimbenici rizika za razvoj PF-a. Unutarnji se odnose na anatomske karakteristike stopala (ravna ili izbočena, pretjerana pronacija ili propadanje prednjeg dijela stopala, povećana vanjska rotacija potkoljenice ili povećana unutrašnja rotacija bedrene kosti, razlika u duljini nogu, pretjerana tjelesna težina itd.), funkcionalne karakteristike potkoljenice i stopala (skraćenje potkoljene muskulature, napetost malih mišića stopala) i degenerativne čimbenike (starenje i stanjivanje masnog jastučića pete i ukrućivanje plantarne fascije u skladu s dobi). A vanjski čimbenici rizika vezani su za fizičku aktivnost, pa uključuju prenaprezanja, nepravilan trening i neadekvatnu obuću.
Prema procjenama, oko 4,5-10 % profesionalnih trkača iskusit će plantarni fascitis, zbog čega je ovo bolno stanje treće po učestalosti (nakon medijalnog tibijalnog stres sindroma i tendinopatije Ahilove tetive). Objavljena istraživanja pokazuju da je kod trkača početnika učestalost 5 %, dok su učestalosti ostalih ozljeda kako slijedi: medijalni tibijalni stres sindrom 10, patelofemoralna bolnost 10, ozlijede medijalnog meniska 9, te tendinopatija Ahilove tetive 7 %. U ultramaratonaca učestalost PF-a je oko 11 %. Visoka učestalost plantarnog fascitisa kod trkača nije iznenađujuća poznaje li se biomehanika trčanja. Naime, opterećenje, odnosno sila kojom podloga pritišće stopalo prilikom svakog kontakta može iznositi do trostrukog iznosa tjelesne težine, a trebala bi je apsorbirati plantarna fascija. Dugotrajno to nije moguće, pa veliki dio sile preuzimaju mišići i zglobovi stopala, kao i mišići i kosti potkoljenice.
Pravilna dijagnoza
Glavni simptom plantarnog fascitisa je intenzivna akutna bol lokalizirana na polazištu 
plantarne fascije na petnoj kosti, najčešće ujutro nakon prvih koraka ili nakon duljeg rasterećenja stopala. Bol slabi kada se stopalo ‘zagrije’, da bi se ponovo pojavila tijekom duljeg hodanja ili stajanja te krajem dana kada se stopalo rastereti. U sportaša bol može nastati nakon razdoblja intenzivnog treninga, pa se obično nakon zagrijavanja smanjuje da bi se ponovo javila pri kraju treninga. Pritom se mogu pojaviti i ukočenost i otečenost stopala.
Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze i palpacije plantarne fascije i prepoznaje po boli na tipičnom mjestu. Sindrom tarzalnog kanala (koji može nalikovati PF-u), isključuje se određenim testovima. Prilikom pregleda i anamneze određuju se unutarnji i vanjski čimbenici rizika za pojavu PF-a kako je već navedeno. U slučaju atipične bolnosti, nesigurne dijagnoze ili dugotrajnijih tegoba unatoč terapiji, u obzir dolaze i drugi dijagnostički alati (ultrazvuk, RTG, scintigrafija skeleta i magnetska rezonanca). Radiološkim metodama isključuju se drugi uzroci tegoba, primjerice, koštani ili mekotkivni tumori, upalna stanja ili prijelomi zamora. A prisutnost petnog trna na rendgenskim snimkama ne korelira sa spomenutim simptomima. U slučaju obostranih tegoba kod mlađih bolesnika treba isključiti sistemske upalne bolesti.
Liječenje plantarnog fascitisa
Ne postoji jedinstven protokol liječenja plantarnog fascitisa. Cilj je otkloniti bol i vratiti sposobnost obavljanja dnevnih i sportskih aktivnosti. Liječenje može podrazumijevati korištenje lijekova, fizikalnu terapiju i kirurško liječenje.
U liječenju PF-a dugo su korišteni nesteroidni antireumatici no, kako je danas poznato da priroda ove bolesti nije upalna nego prije degenerativna, koriste se sve rjeđe. Injekcije kortikosteroida u bolno mjesto koriste se i dalje, ali treba obratiti pozornost na potencijalne komplikacije koje uključuju rupturu plantarne fascije i infekciju. Instrumentalna fizikalna terapija uključuje laser, udarni val, krioultrazvučnu terapiju (liječenje hladnoćom i ultrazvukom), a u liječenju PF-a opisane su i niske doze zračenja, kao i manualna fizikalna terapija koja uključuje masažu, istezanje plantarne fascije, te mišića stopala i potkoljenice. Koriste se i ortopedski ulošci, longete kao i kineziotaping, a posljednjih godina učestalo je i liječenje trombocitima obogaćenom plazmom i matičnim stanicama u kojima je faktor rasta, dragocjen za cijeljenje oštećenih tkiva. Vrlo učinkovito ortopedsko kirurško liječenje obično se ostavlja kao zadnja opcija, nakon minimalno 6 mjeseci neuspješne konzervativne terapije, a uključuje djelomično ili potpuno minimalno invazivno opuštanje plantarne fascije.
dr.sc. Igor Šmigovec, dr.med., specijalist ortoped
Poliklinika Terapija, Maksimirska cesta 12, Zagreb
