Robert Radojković: Od bicikla do tenisica i titule najboljeg hrvatskog ultramaratonca

1038

Sportski put Roberta Radojkovića započeo je biciklizmom u mlađim danima, dok se trčanjem bavi zadnjih desetak godina. Ovaj 37-godišnji Istranin, konkurenciju je zadivio na teškom Plitvičkom maratonu već u svom premijernom nastupu istrčavši utrku za manje od tri sata. S vremenom je ostvarivao sve bolje rezultate i trčao sve duže rute te je uslijedila pobjeda na Wings for Life World Run utrci u Ljubljani 2015. godine s kojom je ušao među top 10 ultramaratonaca u svijetu i pridobio pažnju šire javnosti. Među ostalim, iza njega su višestruke pobjede na supermaratonu Zagreb-Čazma gdje je postao prvak Hrvatske u maratonu. Uz to, ponosni je vlasnik državnog rekorda u ultramaratonu s vremenom 7 h i 12 min. Osobito se ponosi osvojenim 30. mjestom na Svjetskom prvenstvu u ultramaratonu (utrka na 100 km) u Kataru na kojoj je bio prvi hrvatski muški predstavnik u toj disciplini. Ovaj iznimno uspješan triatlonac i ultramaratonac član je triatlon kluba Tar-Vabriga, a usprkos cijelom nizu aktivnosti i obaveza, Robert je srdačno pristao popričati s nama i odgovoriti na naša znatiželjna pitanja kako bismo dobili uvid u život jednog ovako osebujnog i poprilično jedinstvenog sportaša.

Vaša prva sportska ljubav bio je biciklizam kojim se i danas bavite. A kako se rodila ljubav prema trčanju?

Tako je, to je točno, biciklizam je bio i ostao moja ljubav. A do trčanja je došlo zbog manjka vremena. Dogodila se takva situacija da jednostavno posao i privatan život nisu više dozvoljavali ozbiljno bavljenje biciklizmom. Uz to, u jednom momentu sam shvatio da se od biciklizma ne može živjeti, tad sam paralelno krenuo u neke druge vode i privatno, ali vremena za trčanje je bilo. I tako sam počeo igrom slučaja trčati za gušt i prijavio sam se na jedan maraton. Bio je to Plitvički maraton, ja nisam niti znao toliko detalja o svemu niti što točno maraton jest, o kojoj se udaljenosti radi i slično, no sve je to bilo za gušt. I nakon dva tjedna treninga, maraton sam odradio dosta dobro. Odlično zapravo, prvi maraton odmah istrčan ispod 3 sata, bez konkretnog to jest dugotrajnog treninga, tako da sam se onda nakon toga primio sustavnog treninga. Rezultati su odmah uslijedili, već iduće

Robert Radojković
Wings for Life World Run 2017. godine

godine sam bio državni prvak. Kao mlad, bio sam ja dosta uspješan i u biciklizmu i mnogi su mi prognozirali svakakve uspjehe. I dan danas me ljudi znaju pitati: „Pa dobro, kad si tako uspješan u trčanju, kako to da nisi ostao u biciklizmu, kako to da imaš vremena za trčanje, a nisi imao za biciklizam?“  Radi se o tome da s tri sata treninga dnevno za trčanje, čovjek bi se pretrenirao, a 3 sata treninga dnevno za biciklizam, to jednostavno nije dovoljno za bilokakav uspjeh. Eto, to je ono što ljudima treba pojasniti. Tri sata dnevnog odricanja u biciklizmu nije dovoljno da sportaš bude konkurentan u profesionalnom svijetu, da na takmičenjima ostvaruje zavidne rezultate itd. To je osnovni trening i takav tempo prate već juniori sa 16 godina. Dok u trčanju, da svaki dan trčim 3 sata, pa došlo bi do pucanja organizma i niti je to poanta.

Kako izgleda jedan vaš prosječni trening i koliko često trenirate?
Ako pričamo o kilometraži, tu se u prosjeku radi o 20 do 30 kilometara. Jednom u dva tjedna odradim neku rutu iznad 50 kilometara, premda maratonci ne bi zapravo trebali tako raditi, no ultraši su nešto drugo, sve je to trčanje, ali drugačija disciplina, kako bi se reklo. Čut ćete neke sportaše kako kažu da treniraju dva ili tri puta dnevno. Ja kažem: to su gluposti. Ako čovjek trenira kako treba, jedan trening u danu je sasvim dovoljan. Možda neki od njih i zagrijavanje i istezanje raspoređeno kroz dan broje pod treniranje, ali ja to tako ne gledam. Kad je trening pravi, jedva ćeš čekati da i taj završi (smijeh), a kamoli onda radit još jedan ili dva u danu. To je moja filozofija.  

Jeste li ikad pobrojali koliko utrka godišnje odradite ili vam ta brojka nije niti važna?
Ne, baš suprotno. Kažem, nisam klasični trkač maratonac koji vodi evidenciju o tim stvarima. Ja nemam pojma koliko imam utrka iza sebe. Ja idem na utrku kad mi se svidi. Prošle godine sam odradio puno utrka, ali to ništa nije bilo ciljano u smislu da ja moram, nego mi se tako pružila prilika, imao sam više slobodnog vremena na raspolaganju. I odlučio sam ići na sve utrke na koje sam mogao. Ali to sad govorim o onim velikim utrkama po Europi, recimo u Italiji, tamo su utrke zbilja jake. Dakle, sad ne govorim o seoskim utrkama i manifestacijama koje su u prosjeku 50 kilometara, već govorim o ultramaratonima gdje se trči za novce, ne samo za medalju i majicu. U Italiji sam tako bio par puta na postolju, a kulminacija svega toga je bio naš domaći ultramaraton Zagreb-Vukovar i tu sam platio svoj danak jer sam pretrenirao tijelo. Tad sam pretjerao, ali sam napravio jednu stvar koju nitko nije napravio. Nastupio sam na Zagrebačkom maratonu kao prvenstvu Balkana i trčao ispod 2 sata i 30 minuta, a samo dva dana nakon toga, iz Zagreba sam startao prema Vuko

Ultramaraton Zagreb-Vukovar

varu, trčao sam ultramaraton za kojeg ja volim reći da je zaista specifičan. On se trči 5 dana i zapravo je svaki dan posebna zahtjevna utrka. Ali, tamo sam isto pobijedio. To je, recimo, prva stvar za koju ja sam sebi kažem da si skidam kapu, premda još danas osjećam na tijelu posljedice tog pothvata jer je magnetska rezonanca pokazala da su mi čak popucali neki kralješci u kralježnici. Ali to je tako kad sportaš želi ostvariti određene rezultate.

Kako se trkač odluči za utrku na 100 km? Kako izgleda vaša psihička priprema za ultru?
Što se toga tiče, ja uvijek govorim da čovjek mora naći svoju motivaciju. Treba pronaći ono što te pokreće, a uz to i način rada koji će omogućiti da se takva utrka dobro odradi. Ja treniram skroz drugačije od svih pravila koja se propisuju u atletici. Ja jedan dan odradim trkački trening, a drugi dan sam na biciklu. Taj način treniranja je puno sporiji, ali daje rezultate koji su puno kompaktniji. Sporije napreduješ, ali napreduješ čvršće i bolje, što se nakraju moja teorija pokazala i točna jer kao što vidite, u Hrvatskoj nema nikog da je dvije klase iza mene. Za ultraša, za odraditi utrku od 100 kilometara, moraš imati i muskulaturu i određenu građu. Ako je trkač premršav, onda je samim time i preslab, on nema otkud izvući snagu. On nema mišiće koje bi tijelo moglo takoreći “pojesti“ za vrijeme utrke i dovesti do rezultata. Primjera radi, ja sam na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2015. godine za vrijeme trke izgubio 9 kilograma! Ako trkač nema što izgubiti, tu dolazi do kolapsa organizma. Pripremat se za jednu stotku posebno je jer ja ne mogu stalno istrčavati 100 kilometara, došlo bi do pucanja i ozljeda, to je jasno. Mora se prije svega pripremiti psihu za taj pothvat, a uz to, mora se naći sistem kako da si te treninge učiniš da te naprave toliko jakim da možeš izdržati stotku kad dođe vrijeme. Možda jedan put mjesečno se ode na neku rutu iznad 50 kilometara čisto da se malo tijelo pripremi. Poanta je dovesti se u idealnu kondiciju na temelju koje možeš predvidjeti i očekivati da si spreman i sposoban podnijeti 100 kilometara. Generalna proba je sama utrka. Odradiš ju i gotovo. I kad utrka prođe, dosta si ispuhan i istrošen i onda treba pravilno rekuperirati tijelo.

Što je s prehranom i suplementima, imate li neke omiljene fit namirnice koje vam pružaju energiju i koristite li kakve dodatke?
Dodatke koristim svakakve, uvijek mi netko nešto novo nudi, no prije svega koristim jednu bazu, to su proizvodi od Herbalifea, to koristim kao dodatak ishrani. Ne smije me se krivo shvatiti da to koristim u zamjenu za hranu. Ja jedem sve, a suplementi mi služe za to da količinski dodam malo, a pružim organizmu kvalitetu. Treba znati slušati svoj organizam. Ljudi misle da treba izbjegavati masnu hranu. Masti su itekako bitne. Jednostavno treba imati balans. Suplementi nisu čarobni i ne mogu oni odraditi efekt treninga. Suplementi mi pomažu da dobijem neki bolji izvor energije i osobno smatram da nema loših suplemenata. Na čovjeku je da odabere što će koristiti. 

Držite li se ceste ili ponekad ipak odete i na koju trail/trek utrku?
Znao sam otići i na trail utrke. Zanimljivo je to što ja više treniram na trailu, a onda trčim utrke na cesti. Istina je da je trail veća uživancija, jer se čovjek lakše opusti u prirodi. Cesta je tamo gdje se pokazuje snaga.

Hoćete li nastupiti u rujnu na CRO100 ultramaratonu u Svetom Martinu?
Da, trebao bih nastupiti tamo. To je svakako u planu, ali ima jedna stvar u vezi mene kao osobe. To se baš ne tiče samo sporta, ja sam karakterno takav da ako nisam spreman kako mislim da bi trebao bit, onda radije niti ne nastupim. Ni inače na utrke ne idem biti broj. Doduše, teško mi je kad ne nastupim na domaćem terenu, na utrkama po Hrvatskoj. Ali ako nisam u formi koju želim, radije preskočim utrku nego da napravim neki loš rezultat.

Za što se onda sada pripremate, koja je slijedeća velika trka na koju idete?
Ma, kao što sam spomenuo, imam tu ozljedu koja me muči trenutno i zato dosad ove godine nisam bio na utrkama. Sve što sam imao ugovoreno i ovdje i vani sam preskočio jer dok ne riješim zdravstveno pitanje, ne mogu ni počet trenirat kako treba. A inače, počet trenirat ljeti je malo teže nego zimi. Zbog vrućina i svega, trening se puno teže hvata, može se odrađivat kilometraža, ali jednostavno je teže. U takvim situacijama, u tim, hajmo reći malo ekstremnijim uvjetima, veću ulogu imaju suplementi, to jest to što mogu napraviti za organizam. Ja inače redovito pogledam kalendar i pratim gdje je koja utrka, najčešće gledam te jake utrke po Italiji na kojima je jaka konkurencija. Sportaš ako želi napredovati, treba biti prisutan na utrkama gdje su jaki trkači. Nema kruha od slabih utrka. Mora se proći drvlje i kamenje kako bi se došlo do natjecanja kao što je svjetsko prvenstvo. Ja svojim rezultatima pokrivam svoje teorije i prije svega stojim iza toga.

Fotografije: privatni arhiv Roberta Radojkovića