Maja Klarić i Goran Blažević hrvatski su putopisci koji su kroz zajednička prijateljska putovanja postali i par. Svojedobno su se bili zaputili na mjesec i pol dana dugo putovanje Interrailom po jugoistočnoj Europi i pritom obišli Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Grčku, Tursku i Makedoniju. Pronašli su se kao suputnici koji dijele interes prema istim destinacijama te s lakoćom planiraju svoja putovanja.
U međuvremenu su se okrenuli putovanjima pješice, za koja smatraju da nude ipak nešto drugačije dimenzije od klasičnih turističkih putovanja. I nakon brojnih takvih cipelcug avantura, njihova sljedeća destinacija je daleki Japan u kojeg kreću sutra, 1. veljače. Čeka ih 1200 kilometara pješačenja po zen-budističkom hodočasničkom Putu 88 hramova na otoku Shikoku. Namjeravaju prijeći više od 1000 kilometara u svega 50-ak dana, a preostalo vrijeme iskoristit će za posjet carskom gradu i nekadašnjoj prijestolnici Kyotu. Cilj ovakvog putovanja jest da upoznaju tradicionalni Japan, manja mjesta, kao i ljude koji ondje žive. Upravo u tome, smatraju, leži ljepota hodanja – prilika za istinski upoznati jednu zemlju.
Maju i Gorana smo odlučili ukratko predstaviti, a također su bili toliko divni i odgovorili na nekoliko naših znatiželjnih pitanja.
Maja je diplomirala engleski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radi kao književna prevoditeljica za razne nakladničke kuće u Hrvatskoj, a prevodi i za mnoge časopise. Dosad je objavila tri zbirke putopisne poezije – Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago.
Goranova putničko-hodačka priča počela je u ranim dvadesetima planinarenjem po hrvatskim planinama. 2010. godine otišao je na Camino de Santiago i sreo prve hodače koji se upuštaju u duga putovanja pješice. Smatra kako se kroz to iskustvo razvio interes prema tzv. usporenom načinu putovanja. 2012. godine (s budžetom dovoljnim samo za hranu) krenuo je iz Hrvatske prema Rimu. Hodajući po neoznačenim rutama te spavajući po samostanima i crkvama, doživio je svoje prvo pravo hodočasničko iskustvo. U knjizi koja je nedavno objavljena pod imenom Svilim: 3300 kilometara pješice po izbjegličkoj ruti, opisao je solidarnu akciju na koju se odvažio u cilju usmjeravanja pažnje na humanitarnu krizu oko izbjeglica, hodom u suprotnom smjeru – prema svojoj domovini. Hodanje je započelo u Jordanu, a nastavilo se preko Palestine, Izraela, Cipra, Turske, Grčke, Makedonije, Albanije, Crne Gore, BiH sve do Hrvatske.
Pročitala sam kako često ističete da je na pješačkim putovanjima najvažnije strpljenje – zanima me kako se mentalno pripremate i kad ste u situaciji „pucanja“ zbog fizičke iscrpljenosti, što poduzimate da ne odustanete?
Ako se radi o dugom hodačkom putovanju, možda je ponajbolja mentalna priprema vizualizacija puta koji je pred nama na temelju onoga što unaprijed o njemu možemo saznati, preko interneta ili iskustva onih koji su ga prošli. Ako znamo kakve nas temperature čekaju, unaprijed se treba pripremiti za hladnoću ili vrućinu, zamisliti kakav će biti osjećaj prelaziti 20 do 30 kilometara dnevno… Ukratko, pokušati si predočiti put i unaprijed znati što te čeka po pitanju ulaganja napora. Za mentalne pripreme dosta su važne i fizičke pripreme, ako znaš da si u dobroj formi i da ne bi trebao imati većih fizičkih poteškoća na putu, već to povoljno utječe na stanje uma prije polaska. Jednom na putu, u situaciji fizičke premorenosti nije lako ostati sasvim pribran i ne ispuhati se na svog suputnika zato što je toliko teško, jer trpite bolove, žuljeve… Dobro je ne reagirati na prvu, reći nešto prije nego promislimo, što bismo kasnije mogli požaliti. Treba se nekako uvjeriti da je taj put tvoj vlastiti odabir, da si sam tako odlučio i da si na kraju krajeva dao sve od sebe da budeš tu gdje jesi te da se, prema tome, ne treba žaliti nego izdržati do kraja i nastojati putem uživati.
Koliko obično kilometara prijeđete u danu?
Najugodnija hodanja su ona u kojima se prelazi od 20 do 25 kilometara dnevno. Međutim, u Japanu će naš prosjek hodanja biti više od 30 kilometara dnevno, što zbog lokacije smještaja što zbog dugačkog puta koji moramo prevaliti u samo dva mjeseca.
Nosite li već spremne energetske obroke i pića?
Uglavnom ne nosimo ništa osim orašastih plodova i suhog voća koji jako dobro podižu energiju i vraćaju snagu koju putem izgubiš, a sprječavaju te da grickaš nepotrebne gluposti ako te u hodu uhvati glad. Na svako hodanje obavezno ponesemo vrećicu s orasima, bademima, brusnicama, suhim grožđem, što god uspijemo pronaći. Dosad smo uglavnom hodali po relativno naseljenim područjima u kojima se onda opskrbljujemo hranom koju zatim kuhamo na malenom plinskom kuhalu.
U kakvoj obući hodate te imate li neki savjet za žuljeve?
Hodamo u gojzericama jer je teren raznolik i često idemo kroz prirodu gdje su one najpraktičnije. Ljeti nosimo niske, a zimi poluvisoke gojzerice zbog sigurnosti gležnja. Nastanak žuljeva bi bilo najbolje spriječiti i to tako da dobro razgazimo gojzerice prije hodanja i nabavimo hodačke čarape, bez šavova, oko kojih inače nastaju žuljevi. Ako se žulj ipak pojavi, nema druge osim probušiti ga i pokušati osušiti te ga zaštititi flasterima na kojima ne valja štedjeti već uzeti najbolje koji se nude. Ipak su noge naše najvažnije prijevozno sredstvo!
Za sve kojima smo ovom pričom pobudili interes, Majino i Goranovo putovanje možete pratiti na njihovim Facebook stranicama.
https://www.facebook.com/maja.klaric.121
https://www.facebook.com/goranblazevic4kmh/
Fotografije: Majina i Goranova osobna arhiva
