Zadnjih dana po cijeloj nas Hrvatskoj okružuju plakati koji kažu: “Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe”.
Ova zemlja u kojoj su ostali oni koji nemaju samopouzdanja otići i probati živjeti negdje drugdje, oni koji nemaju vjere da se nešto može postići radom i po zasluzi pa linijom manjeg otpora dolaze do poslova preko veze ili se uhljebljuju besmislenim poslovima, i oni koji donkihotovski ostaju u ovoj zemlji jer ju vole ali oko sebe gledaju gomilu nepravde i gluposti bez kraja.
Pa i ti naši siroti beskorisni političari su tako izgubljeni kad izgube vlast ili su suočeni s realnošću svoje beznačajnosti u globalnom kontekstu da se rasplaču suočeni s običnim životom.
Svjedočio sam situaciji u kojoj izvjesna Kolinda zbunjeno plače u zadimljenom podrumu hrvatskog Veleposlanstva u Washington DiSiju nakon što ju je izvjesni vozač veleposlanstva odbio voziti na avion jer mu ona više nije bila šefica kako joj je bio istekao mandat i jer ga je tražila da to napravi izvan radnog vremena. Pitam se što je danas s tim vozačem kad je ta izvjesna K. napredovala u firmi zvanoj RH.
I sad se pitate što ovaj na trkačkom portalu trabunja o nekom jumbo plakatu još uvijek nepoznatog autora. Pa kad me ovaj glupi plakat podsjetio kako nas trkače stalno bombardiraju porukama: da ćemo biti brži, ljepši, puni samopouzdanja, da ćemo pobjeđivati, biti mršaviji, puni energije. Nasmiješeni, pozitivni likovi bulje u nas s trkačkih plakata i reklama. Svi tako prokleto entuzijastični, kao naporni uslužni prodavači u američkim dućanima. Slogani trkačkih brendova uvjeravaju nas da je sve tako jednostavno: Just do It, Impossible is Nothing. Ma je, ako si se rodila u slavonskom selu s tatom alkoholičarem i mamom koja te uvjeravala da krivo hodaš, prvi dečko te ostavio bez razloga, u školi su te profesori uvijek šikanirali samo zato što nisi voljela dizati ruku, a možda si i gej ali živiš u našem društvu koje to blago rečeno ne prihvaća. Zašto šutiš. Što nije u redu s tobom? Zar ne vjeruješ u sebe? Onda te ne trebamo…
A što sa mnom nije u redu ako trčim, ali sam i dalje namčorast, odustajem na trkama, ne volim ih, jedva se dižem na treninge i ne volim trčati u društvu? Što ako ne volim glasno navijanje i velike utrke i povremeno mrzim ovaj usrani društveni ugovor zvan život koji nikako da mi sjedne? Što nije u redu?
Ma ništa. Trčite sami, trčite sporo, trčite bez cilja, trčite zato što je zdravo, trčite prebrzo jer je nezdravo.
Ljudi se tako nepotrebno opterećuju. Svojevremeno se trčanjem počela baviti izvjesna Danijela, koja je prošla brutalnu školu šampionske odbojkaške generacije Mladosti u vrijeme trenera Nikolaja Karpolja. Trenirala je trčanje ko luda, pripremala se za Velikogorički polumaraton, a onda, vidi čuda, nije pobijedila. I prestala trčati trke. Ego je zajeban. Zajebite ego.
Nemojte trčati da si išta dokažete, opustite se. Briga vas. Ako vas toliko smeta to da niste najbrži trčite sami, utrkujte se s imaginarnim zečevima, pobjeđujte imaginarne utrke. Trčite po mraku.
Entuzijazam?
Kad sam došao gledati ZG maraton jedna draga, uvijek entuzijastična trkačica me nadobudno pitala da zakaj ne navijam. I odmah sam se sjetio zašto sam uvijek izbjegavao te masovne utrke i navijanje. Da, lud sam za trčanjem, čak mi je užitak gledati druge ljude kako se pate i iskreno im želim najbolje. Ali po prirodi sam tih, ako nije neka specijalna prigoda ne volim se derati u javnosti, ne volim masovnu histeriju, plaši me i uznemiruje. Vjerojatno me sram skakati u vis u javnosti iz nekog frojdovskog razloga, jer sam davno u nekom trenu izgubio vjeru u sebe, ili je to jednostavno u mojim genima, ili… baš me briga. Baš vas briga. Ne morate navijati glasno, možete biti nijemi, navijati iznutra, i to je opet ok. Niste uopće čudni.
Masovnost?
Izvjesna Jelena mi je nedavno objasnila kako joj se sviđa Sljemenski maraton jer nema toliko ljudi, kako se grozi gradskih maratona zbog agorafobije. I ja sam se tu u njenim riječima pronašao, sjetio se zašto toliko volim male ultre, gdje te na cilju ne dočekuju nepotrebno bombastični komentari najavljivača, gdje nema stajanja u beskrajnim redovima da se pokenjaš pred trku. Sjetio sam se koliko mi nije sjelo ni to da su mi došli objesiti medalju kad sam prošao kroz cilj završene 100 majlerice. U tom trenutku sam bio na rubu suza, sretan, miran, ali nikako nisam bio raspoložen za to da mi neki nepoznati ljudi kvare doživljaj. A oni su ustvari samo htjeli biti dragi. I upropastili su trenutak kad sam samo želio ridati od sreće što sam živ. A oni mi vele kako sam awesome otrčao.
Epilog zbrčkanog članka
Osvježavajuće je sresti nekoga tko je sposoban a skroman, divni su ti tihi ljudi koji uvijek barem malo sumnjaju u sebe, ali opet imaju hrabrost raditi genijalne stvari i to rade uvijek iznova. A pritom su često sposobniji od većine galamdžija. Svi mi svako malo ne vjerujemo u sebe. Kad se ujutro loše pokenjamo, kad imamo javne nastupe, kad kasnimo, kad smo bolesni, kad grmi, kad osjetimo potres, kad nam umru roditelji, kad nas ostave partneri, kad ne znamo kako odgajati djecu, kad loše trčimo. I to je u redu. Ne obraćajte pažnju na glupe plakate, glupe slogane. Samo trčite ljudi. Preplašeni ili neustrašivi. Samo trčite.
Fotografija: Marko Rajković
