Sljeme Trail 2018: 30 km u najboljem društvu

290
Sljeme Trail
Fotografija: Dinko Bažulić

Krajem rujna, dok se bližila utrka za koju sam odlučila da će mi biti najvažnija ove godine, Dalmacija Ultra Trail, Sea DUT 53 km i za koju sam se (naposljetku će se pokazati nedovoljno) pripremala, Atletski klub Sljeme je objavio raspis za Sljeme Trail. S oduševljenjem sam se prijavila na najdužu Crvenu stazu (30 km) koja prolazi zapadnim dijelom Medvednice i obuhvaća dobro mi znane planinarske puteve.

Na kraju se ispostavilo da me klipsanje po vrućem dalmatinskom kamenjaru i makadamima DUT-a dotuklo psihički i fizički. Kako se bližio 17.11. i start, unatoč poprilično visokoj startnini, rasprodanog prvog pravog traila u organizaciji ekipe okupljene oko AK Sljeme, sve sam više preispitivala odluku i motivaciju da sudjelujem na utrci.

Zaključila sam da ću se vratiti onome što me čini sretnom – trčanje s mojim psom, Sljeme Trailptičarkom Harley koja je najbrža, najizdržljivija, ali i najbezbrižnija trkačica koju znam. Iako me zabrinjavalo kako će izgledati masovni start čak 600 trkača sa sve tri staze kod Planinarskog doma Grafičar, odlučila sam da Harley definitivno ide sa mnom na utrku. Iskreno, zabrinjavao me i vremenski limit utrke jer, koliko god je moja ptičarka fantastična trkačka partnerica, ponekad ne može protiv svoje genetike te je nos odvuče duboko u šumu, a meni ne preostane drugo nego čekati da se sjeti kako sam ja došla u šumu oboružana tenisicama i psećim kolačićima i da ne idemo u lov.

Kako ne bi ispalo da pretjerujem, napomenut ću samo da sam za vrijeme finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, s još troje strpljivih i dragih ljudi (koji su imali druge planove), pročešljavala šumu Samoborskog gorja u potrazi za njom.

Prije starta utrke spakirala sam sve što mi je potrebno da prevalim 30 km – 1 gel, 1 proteinsku pločicu, 0,5 l izotonika i GPS uređaj koji Harley nosi na sebi kako bih je mogla locirati u slučaju da se udalji od mene. Kod Planinarskog doma Grafičar došle smo malo prije početka i smjestile se pri samom kraju nepregledne kolone trkača kako nikome ne bi smetale. Isplanirano je da prvih kilometar i pol trčimo cestom kako se odmah na početku ne bi stvorio čep.

Harley nije bila zadovoljna što smo na začelju kolone pa me, dok je još bila vezana, vukla punom snagom naprijed. Ova scena je popraćena polu-ozbiljnim uzvicima nekih trkača “Lako je tako!” na što već imam uvježbani odgovor koji mogu izreći u jednom dahu “Da, je, udomite psa, odgojite ga, volite ga, brinite o njemu, trenirajte s njim svaki dan pa će i vama biti lako.” Da se razumijemo, na utrkama ne koristim njenu pomoć jer bi me vjerojatno dovukla do cilja u vremenu muškog pobjednika (ponekad je od milja zovem “biološki doping”), nego je vezana prvih par stotina metara dok se gužva ne raziđe.

Kada sam je pustila s uzice, odjurila je naprijed kao ispaljeni torpedo, povremeno se vraćajući do mene sa znatiželjnim pogledom u stilu “Što se čeka? Ajde, požuri”. Pri skretanju s ceste na uži puteljak, stvorio se zastoj te smo svi bili prisiljeni hodati neko vrijeme, što mi je čak i odgovaralo. Gledala sam Harley kako se strmoglavljuje nizbrdo, van zadane staze i s kojom lakoćom se vraća k meni, trčeći po vertikalnim usponima. Jurila je punom brzinom kao da je inače držim zatvorenu u podrumu i nema prilike slobodno trčati svaki dan.

Nakon što smo prošle livadu Ponikve i krenule prema Kamenim svatima, kraće staze  odvojile su se od naše i broj trkača se prorijedio. Tu je Harley proradio nos i proširila je svoj krug kretanja, a ja sam vrlo vjerojatno izludila nesretnike koji su se zatekli u mojoj blizini urlicima “HAAAARLEY”. Uvjerena sam da su istovremeno bili i barem malo impresionirani jer sam sposobna urlikati dok trčim uzbrdo (vještina koju sam usavršila na Lagvić ligi).

Sljeme Trail
Fotografija: Neven Fistrić

Staza nas je vratila na Ponikve otkuda je krenula prema Slapu Sopot, a ja sam razmišljala kako je Harley vjerojatno već istrčala duplo više od 20 km koliko sam ja prošla i ne pokazuje da joj je dosta. Naprotiv, izgleda kao da se ludo zabavlja dok skače i roni po dubokim blatnim lokvama. Na putu prema Grajfovoj kopanji ponovo smo susretale druge trkače, odnosno hodače, s ostalih staza od kojih su neki također bili u društvu pasa. Tu sam iskoristila priliku da ih zaskočim u maniri Jehovinih svjedoka i pričam im malo o projektu Canicross Croatia na kojem sudjelujem (o tome sam već pisala), a za koji je, kako se ispostavilo, većina već čula.

Kada smo prošle Planinarski dom Risnjak i već bile blizu cilju, počela sam žaliti što naš put ubrzo završava. Već neko vrijeme nisam sudjelovala na utrci i pritom uživala u svakom koraku kao danas, bez opterećenja oko toga jesam li prespora, ispunjavam li iščekivanja drugih ili će me u cilju zaskočiti s pitanjima „A što ti je bilo?“, jesam li trenirala dovoljno, hoće li mi ikada prestati biti teško trčati uzbrdo… Nisam se ni snašla, a ciljna ravnina u koju je Harley uletila 200-tinjak metara ispred mene već je bila tu. Zagrlila sam svog psa uz puno pohvala jer nije mala stvar završiti utrku na 30 km, a ona mi je uz veselo mahanje repom i nekoliko skokova dala do znanja da je spremna za još jedan krug.

Razmatrajući dojmove sa Sljeme traila sigurna sam da je, uz dobro društvo, pozitivnom dojmu utrke doprinio i humanitarni roštilj na kojem su se u zamjenu za hranu prikupljala sredstva za pomoć Udruzi “Šapa u srcu”. Spomenuta Udruga zbrinjava napuštene pse, a upravo preko nje je pobjednica na stazi od 30 km, Paula Vrdoljak, nedavno udomila svoju prekrasnu mješanku Spartu.

Fotografije: Dinko Bažulić, Neven Fistrić te privatna arhiva autorice