Anno domini 2018., srpanj. Svjetskim naslovnicama dominira priča o golobradim tajladskim nogometašima zatočenima u podzemnoj špilji. Hrvatski je narod pak zaronio u kolektivnu histeriju podarenu od nešto starijih čovječuljaka s loptom. Opasno je biti Rvat bez kockica. Ljudi te gledaju poprijeko ako ne gledaš tekme. Početak ljeta je neobično kišovit i na trenutke prohladan, savršeno za skeptike i sljedbenike teorije urote koji ne vjeruju u globalno zatopljenje.
8.7., 660 ljudi i pokoja životinja prisustvovali su startu Sljemenskog maratona. Među njima sam i ja, skoro pa 41-godišnji dečko u godinama. 7 mjeseci nakon povratka trčanju kojem je prethodila 13-mjesečna pauza i operacija mikrofrakture koljena. Ponovno sam početnik.
Početnik sam prvi puta bio 2002., na startu Sljemenskog maratona. Tada je tamo, po mom nepouzdanom sjećanju, bilo pedesetak maratonaca i većina je nastupala na štafeti. Ja sam odlučio istrčati svoj prvi službeni maraton. I svoju prvu utrku: Sljemenski maraton. Detalji te priče kriju se u davnom izdanju Maratonca, časopisa o trčanju koji je obilježio prahistorijske početke trkačkog pokreta u Hrvatskoj. U kratkim crtama: bio sam vrlo bahat i bedast, otrčao solidan prvi krug, a onda pukao upravo onako kako bi i trebao puknuti netko tko redovno pije, puši i čije su se trening pripreme svele na jedno trčanje Leustekom na Sljeme, nešto gljivarenja i par planinarskih izleta u Alpe. Na kraju maratona, kojeg sam završio kao predzadnji i ižmikan kao opušak Opatije na dnu konzerve Ožujskog, tadašnji i sadašnji direktor trke Dragan Janković došao mi je čestitati riječima: „Što ti je ovo trebalo“.
Ove, 2018., da li namjerno, ili slučajno, isto mi je rekla Paula Vrdoljak, jedna od naših spartanskih cura. U maglovenju nisam povezao prošlost, riječi, misli, već sam slično kao i prije 16 godina pomislio šta mi sad ova to govori…
Stari, pohabani početnik, koji se sada zbog staklenih koljena boji nizbrdice, koji uzdiše ko izbušeni balon na uzbrdicama, koji se više ne može ni pošteno zaletiti. Ali koji uživa više nego prije kada se nadao pobjedi. Sada samo mašta. „Ovo je godina za pripremu. Ako sve prođe OK, tijelo izdrži, onda mogu iduće godine pokušati s ozbiljnim treninzima, dionicama.“
No, možda i ne. Na neku foru ovo neopterećeno trčanje s vodećim ženama me opušta. Uživam više nego prije. I svejedno se uspijem barem malo zaletiti.
Na startu sam prikočio na prvoj nizbrdici, našao se tik iza Veronike Jurišić poznate po svojem metronomskom ritmu i mudro odlučio ostati iza nje barem prvi krug. I sve je bilo ok. A onda se grupi priključio jedan glasan i naporan lik koji je neprestano lamatao rukama, rezao zavoje preda mnom i kvario moje raspoloženje.
Nikada nisam volio gužvu, po prirodi sam asocijalan, i tako sam odlučio odjuriti malo naprijed. I riješiti se ovog napornog frajera. Bedasto. Trebao sam ga pustiti malo naprijed.
Na spustu do Srneca strovalio sam se pored desetak trkača i dvije u tom trenu vodeće trkačice, Trošićke (danas poznatije kao Marija Vrajić) i Maje Urbanice. Tako je lijepo bilo pustiti se nizbrdo na tehničkoj nizbrdici. Nostalgija.
Adrenalin stropoštanja nizbrdo opasna je infekcija. Simptomi bolesti su zaletavanje za kojim slijedi neminovno puknuće. Prelazim još trkača verući se Horvatovim stubama, a onda zaglavljujem s prošlogodišnjim pobjednikom Babićem. Opet odlučujem ostati iza, ali po drugi put me nečiji „stil“ trčanja tjera na bijeg. Ovaj lik svakih par minuta pljune. I to onako visoko ispred sebe, taman da me par kapljica hračka poškrope po licu. Pa onda sa strane. Pa ga prestignem. Ali onda se tip zaleti i opet me prestigne. Tjambkdžu! Uglavnom, do sredine drugoga kruga se igram igre „izbjegni hračak“, a onda na nizbrdici do Srneca ostavljam Babića u blatu. Tu ostavljam i posljednje ostatke poleta. Iako prestižem još nekoliko otpadaka i bivam obaviješten da sam nadomak prve desetorice, moje tijelo počinje otkazivati poslušnost. Prvo sramežljivo, uspuhalo se, a onda ubrzo i puno bezobraznije s balvanizacijom nogu. Brzo trčanje postaje Sizifov posel. I tako me krajem drugog kruga prođe kumpić Babić, a na posljednjoj nizbrdici prema Srnecu ispratim pogledom i Veronikin let do tristo devedeset šeste pobjede na Sljemenskom maratonu, nešto kasnije i pohod na drugo mjesto Irene Smojver i stignem u cilju pošteno razvaljen. No ipak ni približno zgažen kao 2002.
Možda sam ipak malo napredovao u tempiranju. A možda je problem u tome da sam izgubio onaj mladalački testosteronski žar.
I Sljemenski se promijenio. Od neprofinjenog entuzijastičnog maratona izrastao je u pravog gorostasa rasprodanog do posljednje tenisice. Doduše, ove godine je vjerojatno brojnost maratonaca dopingirana jer se radilo o prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze, kojeg su u uzbudljivoj borbi osvojili u muškoj Nikola Špoljar pred Dejanom Radancem i Igorom Goričanecom, a u ne tako neizvjesnoj u ženskoj bitci Veca Jurišić, pred Irenom Smojver i Marijom Vrajić, no svejedno mislim da bi i bez tog ekstra paketa maraton bi bio rasprodan.
Evoluciju maratona pratila je i sama staza, od poluasfaltne, do malosfaltne, pa do sadašnje posve trail varijante kojoj se još eventualno može zamjeriti dosada Erberovog puta, no na neku foru, meni se i to sviđa. Razbije te nizbrdo, razbije te uzbrdo, a ima i ravnih brzotrčljivih dionica. Vrlo eklektički.
Na medalje, majice, i promo materijale inače se ne osvrćem; medalje u pravilu bacam, majice koristim za čišćenje lanca za biciklu, a klopu nakon trke izbjegavam, no dark side of the sljeme svinjica na medalji me osvojila na prvi roktaj pa tako imam medalju koju ću sačuvati.
Organizaciji mogu samo cjepidlakavo zamjeriti preslatke okrepe, no moja zaluđenost slanim okrepama otkrivena u Americi je nešto rijetko poput Yetija na utrkama u Rvackoj, ali i Europi. Budi sretan ak se pojavi čips. Kiseli krastavci? Zasoljeni krumpiri? Kaj bi ti avokado? Alo? Evo ti pive.
Ma, zar je to važno. Glavno da je sljemenska svinjica i dalje živa i zdrava, da trči svoje najbolje dane, rokče danju, rokče noću putićima medvedničkim…
Fotografija: AK Sljeme
