Slovenija: 4 dana, 4 terme i bezbroj razloga za povratak

199
terme
Bazeni hotela Thermana Laško

Poziv na putovanje zemljom čiji je slogan Zeleno, aktivno, zdravo (potpuno u skladu s mojim načinom života), jednostavno nisam mogla odbiti. A stigao je od Slovenske turističke zajednice i obuhvaćao obilazak četiri terme u isto toliko dana, uz posjete vrhunskim gastro odredištima. Bio je to zahtjevan i izuzetno ugodan zadatak na kojem smo kolege iz drugih medija i ja dali sve od sebe.

Prva stanica bile su Dolenjske toplice – Terme Krka i prelijepi hotel Balnea, smješten na rubu poznatog lječilišnog parka. Sobe su prostrane i svaka opremljena s velikim balkonom obloženim drvom pa je, iako je vani sipila kiša, bilo nemoguće odoljeti želji da sjednem i gledam u stoljetno drveće u parku koji se proteže između hotela i wellnessa. Prije nekoliko godina izgrađen je panoramski tunel, pa gosti više ne moraju 140 metara između recepcija hotela i wellnessa drhturiti hodajući u šlafrocima. Bazen je ispunjen termalnom vodom, a iz sauna se pruža panoramski pogled što me, uz opuštajuće masaže, namamilo da dan, sasvim netipično za mene, provedem umotana u ručnik. Hotelska hrana je izuzetno ukusna pa se inzistiranje chefa na lokalnim sezonskim namirnica osjeti u svakom zalogaju a, imate li sreće ili se raspitate unaprijed, osim biranja sa švedskoga stola, možete prisustvovati pravom show cookingu. Predah u programu iskoristila sam da trčeći (a kako drukčije!) istražim okolicu gdje me očarao kontrast između snenih kućica i naizgled neukrotive rijeke Krke koja svoj put kroji kako poželi, ponekad i kroz polja.

Drugog smo dana, nakon vožnje kombijem 80 kilometara, stigli do hotela Thermana Laško. Dočekala nas je nasmijana Katja i povela na ručak u hotelski restoran. Budući da se Thermana diči ajurveskim programima i naš je ručak bio takav, a poslužen je tek nakon što smo, kako je propisano prije jela, popili topli čaj od đumbira. Chef Soni je za naše podnevlje dosta pikantnu kuhinju malo ublažio, pa nisam ‘rigala vatru’ nego uživala u omiljenim indijskim oraščićima koji, naučila sam, idu u svako jelo. Iako nije po pravilima, uz ručak smo pili Laško pivo, držeći se one stare: ‘Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin’.

Čim smo se razmjestili po sobama, navukla sam mekani frotirski ogrtač i zaputila se u wellness centar koji je ove godine dobio European Health &Spa Award. Najviše me zanimao bazen s pomičnom kupolom, a kao dijete sam se veselila mogućnosti da isprobam jedan od tobogana u unutarnjem bazenu. Nije bilo gužve pa sam iskusila i protustrujno plivanje (priznajem, frustrirajuće, ali samo zbog moje slabe plivačke kondicije), nakon čega sam se opuštala žmirkajući u maglici vanjskog bazena osluškujući zvukove iz restorana i gledajući tamno nebo.

Navečer smo se zaputili uzbrdo u srednjevjekovni grad Tabor, izgrađen u 12. stoljeću. Pivovarna Laško ga je obnovila i zahvaljujući, uvjerena sam, genijalnim arhitektima pod vodstvom Andreja Kemra, preobrazila u restoran. Posljednjih sedam godina tu je Pavus, jedan od top 15 slovenskih restorana i član prestižne udruge mladih restoratera JRE. Dočekala nas je izuzetno ljubazna Katja Pavčnik koja zajedno sa suprugom, chefom Markom Pavčnikom (usprkos gužvi u kuhinji svratio je da nam zaželi dobrodošlicu), vodi restoran. Bilo je vrijeme Martinja, pa su nam poslužili Martinove jedi u šest sljedova, koji su se savršeno nadopunjavali: karpačo od kopuna, gusja juha, cvjetača s pečenim lješnjacima, glazirana prepeličja prsa, patka na pireu od kruha i čudesni sladoled od suhih gljiva serviran uz poširane jabuke. Uz, dakako, vino i to uza svaki slijed drugo, da se okusi zaokruže. Prekrasan ambijent, ljubazni domaćini i hrana koja je izravni link do raja bit će mi trajni podsjetnik na hedonizam i utjeha u sivim, kratkim zimskim danima.

Sobe su prostrane, a krevet opasno udoban pa sam se jedva prisilila ustati da budem među prvima na traci za trčanje u hotelskoj teretani. Da, znam, pored divne prirode ja trčim na mjestu! Ali znatiželja me vukla da vidim kako je opremljena teretana i koji je čudaci, poput mene, pohode prije 8 ujutro. A bila sam prva! Trake su postavljene tako da se gleda van, na rijeku Savinju i šumarak – divota. Nakon preobilnog doručka (uf, nedostaje mi samokontrola), prošetali smo energijskim točkama, nadisali se britkog studenog zraka uz rijeku, još jedanput napunili bočice s termalnom vodom i nastavili putovanje.

(nastavlja se)

Fotografije: PR  i vlasništvo autorice