Sa suprotnih strana: Svjetsko u polumaratonu vs. ludilo Barkleya

50
svjetsko

Filmovi Bele Tarra, bend Peach Pit, Barkley Marathon. Kultni status. Gomila ljudi priča o njima, fascinirani su, a ustvari nemaju pojma o čemu se radi. Jer štovati Barkley je COOL.

Barkley nikad nije bio popularniji. Izašlo je nekoliko dokumentaraca o utrci koji se vrte na Netflixu, ispisano je gomilu članaka, a Laz, karizmatični organizator još se ne da. Startnina je još uvijek 1$60c, nema jasne metode prijave, nejasan je kriterij za upad, ne postoji točna satnica. Utrka, naime, počinje sat vremena nakon što Gary Cantrell aka “Laz” puhne u conch, iliti školjkotrubu. Starterski pištolj je kad Laz zapali pljugu.

Za razliku od većine svijeta, kojeg koncept slabo organizirane utrke koja prolazi nepoznatim kontrolama koje treba naći na neprohodnom terenu može eventualno asocirati na orijentacijsko trčanje, koncept nejasnih uputa, loših karata, istraživanja staze i zagubljenih kontrola, nejasni set nejasnih i pomalo divljih pravila nas Rvate iz A.T. ere, ante trail, moglo bi podsjetiti na jednu čudnu disciplinu zvanu treking. Bauljanje uz zemljopisnu kartu i kompas po teško prohodnim stazama uz minimalnu pomoć organizatora, bez ĐiPiEsa. Ono kad na Elvirovim trkama bezuspješno tražiš Trlicu, ili kad skontaš da je Šimun opet stavio kontrolu na krivu mjesto.

Ova za organizaciju neisplativa, a za sudjelovanje neprocjenjiva, disciplina još uvijek postoji u Hrvatskoj, no korištenje GPS satova, mobitela i odašiljača pretvorila ju je u nešto sasvim drugo.

Ali na Barkley ne dolaze Hrvati s mobitelima i GPS trackovima. Ako takvi probisvijeti i dolaze, nitko za njih nije čuo. Na ovu 100 milja dugu utrku s limitom od 60 sati dolazi se sa sviješću da je tek 15 natjecatelja uspješno završilo utrku u 23 godine postojanja. Još uvijek nijedna žena.

S obzirom na to da se staza mijenja svake godine, duljina se kreće između 100 i 130 milja, nakupi se barem 16.5 km uspona, a natjecatelji bauljaju prekrasno ružnim parkom Frozen Head u Tennesseeju u potrazi za knjigama-kontrolama koje je Laz posijao po parku. Kad natjecatelj pronađe knjigu treba istrgnuti stranu koja odgovara njegovom startnom broju.

Omnia mea mecum porto. Postoje samo dvije okrepe s vodom u krugu koji je uvijek dugačak oko 20 milja. Završiti jedan krug mnogima je postignuće. Ovdje pričamo o ljudima koji imaju za sobom i bezbroj 100 majlerica. Ali treba se znat orijentirati, jako dobro.

Ove godine nitko nije završio Berkeley u limitu. Kanađanin Gary Robbins, čovjek koji je svojedobno bio šesti na Western Statesu, čiji je dokumentarac o Barkleyu “Where dreams go to Die” doprinio ovogodišnjoj pred-Barkley histeriji među sjevernoameričkim ultrašima, po treći put je (neuspješno) pokušao završiti Barkley. Ovaj put nije došao tako blizu kao prošle godine, kada je srcedrapateljno profulao limit za 20 sekundi. Ovaj put je kao jedini završio Fun Run, iliti utješnu utrku; 3 kruga staze ispod 40 sati.

Ako ste željni isprobati ovu feštu preživljavanja možda je najbolje da se pripremite tako da otrčite Big Backyard Ultru, manje razvikanu umotvorinu Gary Cantrella i tamo mu usmeno objasnite zašto baš vas treba primiti na Barkley.

A u jednom drugom svijetu, tamo gdje vrijede pravila točno izmjerenih centimetara i uređenost života na cesti, u španjolskoj Valenciji istrčano je Svjetsko prvenstvo u polumaratonu.

Kod žena pobijedila je Netsanet Gudeta Kebede iz Etiopije, pritom postavivši novi svjetski rekord za “samo žene” utrku bez muških zečeva: 66:11.

A porazila je upravo svjetsku rekorderku Joyciline Jepkosgei, 66:54 (rekord 64:51), koja je iscurila nakon 15. kilometra i izgledala kao da neće osvojiti niti medalju, no onda se oporavila i u finišu prestigla i sunarodnjakinju Pauline Kamulu, 66:56.

Kod muškaraca smo vidjeli jednu tipičnu prvenstvenu utrku. Po vjetrovitom vremenu nitko nije htio prvi povući. Tako se na 15 km još uvijek vukla grupa od 29 trkača. A onda je Geoffrey Kamworor istrčao petaka za 13:01. Kamworor je sa 60:02 osvojio treći naslov svjetskog prvaka. Ako ovome pridodamo da je pobjednik dvaju posljednjih svjetskih prvenstava u krosu i posljednjeg Njujorškog maratona, onda je jasno zašto mnogi nestrpljivo čekaju da Kamworor odluči ozbiljnije napasti Kipchogeov maratonski tron. Drugo mjesto osvojio je Abraham Cheroben (60:22), jedan iz bahreinske legije sportskih plaćenika koje ova bogata naftodržavica marljivo skuplja ne bi li pokazala da se sve može kupiti. Abraham je, dakako, ustvari iz Kenije.

Treće mjesto je u susjedo-ubilačkom završnom sprintu osvojio Aron Kifle iz Eritreje koji je porazio Jemala Yimera predstavnika Etiopije, Eritrejcima vrlo mrske zemlje.

Na ovom prvenstvu i Hrvatska je imala svoje predstavnike. Bojana Bjeljac završila je 58. sa 74:24, Matea Matošević-Hašković odustala je, a kod dečkiju sa 69:20 Danijel Fak osvojio je 123. mjesto, a Antun Pavelić 140. sa 73:45.

Fotografija: IAAF