2019 North Face 50 Mile Championships: Kad članak izgori

280
TNF
Fotografija: www.space.com

Za ovaj tjedan imao sam jednostavnu ideju: pratim TNF, trail utrku s donedavno najbogatijim nagradnim fondom u svijetu traila, i poslije nažvrljam nešto o rezultatima. Međutim, zaboravio sam da Kalifornija gori. Trku su otkazali, a bogati nagradni fond donirali udruzi koja pomaže onima koje je požar pogodio.

A o čemu da sad pišem. Tko šiša požar?

Trčanje, pogotovo utrkivanje, sebična je aktivnost. Dok trčimo usredotočeni smo na sebe i način na koji se krećemo kroz prostor. Osim usredotočenosti na tijelo, tijekom utrke se fokusiramo i na druga bića oko sebe koja također nastoje prebaciti svoju tjelesnu masu od točke A do točke B. Ti ljudi su naše prepreke i naši ciljevi. Borimo se protiv njih stimulirajući atavistički nagon za preživljavanjem, kojeg je Homo sapiens ugradio u svoj DNA kroz godine borbe za hranu, posjede, zemlju, granice, i potrebu da dokaže kako je upravo njihova SF priča o nastanku svijeta ona u koju svi trebaju vjerovati. Brojni ljudi koji ne posjeduju ove ratničke gene nisu stvoreni za natjecateljski sport. Upoznao sam atletski vrlo aktivne i fizički snažne i brze ljude koji jednostavno nisu razumjeli čemu sva ta trka. Sa sličnom se pojavom suočio Scott Jurek kada je pokušao nagovoriti Tarahumare da se krenu natjecati širom svijeta. Zašto? Trčimo svakodnevno, trčimo stotine kilometara tjedno, no postoji razlog: sakupljanje hrane, komunikacija među naseljima, sve su to aktivnosti koje imaju smisao. Ali trčati bez veze, samo da vidimo tko je brži?

Ego. Svi mi trkači hranimo svoj ego. Prvi, ili sto osamdeset i prvi. Uvijek ima onaj netko blizu, onaj netko s kim se ganjamo i koga pokušavamo prestići. Neki od nas tako trče i na treningu i doživljavaju živčani slom kad ih netko „dobije“ na dionicama.

Par mojih dobrih trkačkih prijatelja s nevjericom komentiraju moje rezultate kad odem neku trku „lagano“. Što se zajebavaš, rekao bi Kristijan Šivak, doajen treking scene. Namjerno? Ovo si trebao brže trčati, rekao bi Ico Habuš, moj biciklistički pobratim inficiran pustolovnim trkama i Mrak Ligom.

Broj na prsima i mjerenje vremena znači samo jedno: moraš se ubiti. Kolko ideš tolko vrijediš. Dokazati sebi i svima oko sebe. Što?

Tračeve kako je moguće trčati utrke kao trening i druženje i tako ti trko-fanatici ne shvaćaju. Odmaranje? Bit ćeš brži poslije ako sada ideš sporije? Zenonov paradoks o kornjači koju brzonogi Ahilej nije mogao dostići ovi ljudi ne shvaćaju. Festina lente?

A gdje su tu San Francisco i TNF?

Često ljudi preozbiljno shvaćaju to trčanje, te epohalne događaje, megaspektakle, Berlinske maratone i ultra trail Mont Blancove. No, pomislite što ti eventi znače iz neke zemaljske perspektive… Dobru zabavu za neke koji vole brzo micati udove, dobar posao za nekolicinu ljudi, lovu za neke hotele i proizvođače opreme. Puno smeća i prekooceanskih letova, puno kilometara prđenja benzina. Dobrobit za planetu, prirodu, čovječanstvo i posljednju sredozemnu medvjedicu? Nula i pol bodova.

Otkazana trka? Ma super. Bit će ih još. Ili neće. Trčanje mi znači sve. Ali, zar je to važno?