23 godine trčanja Žane Rajić

983
Žana Rajić

Živi trčanje nije slogan neke škole trčanja nego najbolji opis trkačke ikone koja trenira bez zadrške, ali ne preskače ni pljugu, čašicu vina i osmijeh od uha do uha. A odnedavno trči i s psicom

Legendarna heroina hrvatskog trčanja? Žana? Ponosno ističe kako je dugo godina držala samo jedan hrvatski trkački rekord, onaj za najsporiji istrčani službeni maraton. Pa ipak, ako itko utjelovljuje Trčanje s velikim početnim slovom, onda je to Žana.

Kad pomislim na mojih 15-ak godina u i oko hrvatske trkačke scene, likove i događaje koji su ih obilježili, Žana je uvijek negdje tamo. Ili je trčala tu neku utrku, ili je bila u nekom poluraspadnutom busu i pila svoje crno vinčeko kad je taj neki trkač napravio skandal, kad nas je vozač skoro ubio, ili je bila u pratnji nekog tipa kojeg je hranila i tetošila na nekoj legendarnoj ultra utrci. Dvadeseti tri godine u srcu ili srce hrvatskog trčanja, to je Žana.
Baveći se trčanjem i natjecateljskim sportom općenito, uvjerio sam se da su kvalitetniji ljudi češće u sredini i pri kraju poretka. Ljudi koji ne bildaju svoj ego, ne trče da bi pobijedili druge i divili se svom odrazu u ogledalu, nego da bi uživali u sebi i svom životu, ali i drugima s kojim dijele i život i iskustvo trčanja. Ne sude te po tome jel’ imaš Hoke il’ Suunto il’ trčiš 10 minuta po kilometru. Neki baš i ne žele biti primjeri za udžbenik o zdravom životu, ali opet uživaju u trčanju i trkačkom svijetu. Žana je kapitalni primjerak te sorte.

Ne kužite? Pa evo, ovako Žana opisuje svoj tapering za Lisabonski maraton: ‘ Bome, večer prije maratona stislo me nešto i brige me obuzele, ali ne smije se niš’ mijenjati pred maraton. Znači klasika: pljuge do besvijesti, boca crnog, spavanje iza ponoći, klopa ništa… promijene te uvijek mogu sjebat… Jutro klasika… budim se u 6, podočnjaci, uobičajeni mamurluk, kava, pljuga… spremanje, stisnuti želudac i cerekanje… bu nekako… ko i sve…. (na tragu Krleže!)

Danas se na takav tapering frkće nosom i prima za glavu, no nije uvijek bilo tako, nekad nas je bilo svakakvih. Trebamo za sve novopečene piliće hrvatske trkačke revolucije stisnuti gumb. Premotaj unatrag. Stop.

Kompresijske su čarape artikl koji koriste tek gospođe iz staračkog doma, na Zagrebačkom maratonu trči samo pedesetak hrvatskih čudaka koje svi građani gledaju sa sažaljenjem, a naša heroina Žana je te davne 1994. postaje trkačica. I sjeća se: ‘Dragan (Janković) veli – stavi ruksak u grmlje, idemo trčati. Otrčali smo dva kilometara, malu kros ligu. Meni se koža dizala, cijelo tjeme mi se diglo, ko da ću umrijeti. Gotova sam, to je kraj’.

Tako je to započelo. Rekreativka. Pionirka ove pojave među Hrvaticama. Rijedak cvijet. U to doba na kopito malog magarca moglo si nabrojiti rekreativne trkače koji trče samo iz gušta. Tada je sve bilo Grunfovski pojednostavljeno: ‘Ako si brz vrijediš, ako si brži onda stvarno vrijediš.’ Malobrojne žene koje su dolazile na utrke uglavnom su pripadale plemenu zagriženih natjecateljki poput hrvatske rekorderke Tijane Pavičić, ili su bile supruge i pratilje svojih ambicioznih partnera.

– Žene? Ma sve smo se znale, uglavnom bi tu bile samo Indira (Filipović), Maria Paulus, i ja, ma ne znam je’ bila još neka… Fora su bili ti počeci, to su bili neki totalno čudni ljudi, neki čudan svijet, ne znaš odakle su se ti ljudi pojavili, sad je to masovno, drukčije.
Trkača je bilo malo, možda njih 150 u cijeloj Hrvatskoj, bili su dio obitelji koja je svaki vikend bježala od poslova da bi se družili, trčali, ljubovali. Treniralo se previše ili prebrzo, nije bilo periodizacije, u svakoj trci išlo se na nož, putovanja na svjetske maratone prepričavala su se kao danas putovanja na Sjeverni pol.

– Znao si sve: kak bu tko išao, koji bi tko mogao biti po kategoriji, poznavali smo svačiji trk po koraku, njihov karakter.
Žana se već 23 godine gotovo svaki vikend pojavljuje na nekoj utrci, bilo kao natjecateljka, bilo u organizaciji, kao volonterka ili pratnja nekog od svojih frajera, prijatelja, prijateljica. Trčanje joj je izmijenilo život, ali pritom nije postala brža, bitno mršavija, nije oborila svoj PB u maratonu (misli da joj je prvi maraton ujedno bio i najbrži), no postala je sretnija.
– Počela sam trčati 1994. na dan mrtvih. Imala sam 29 godina, u to vrijeme sam stalno izlazila van, vraćala sam se s prijateljicom doma iz izlaska negdje u tri ujutro. I iz ulaza broj jedan, a moj je bio broj tri, izašla su dva frajera s gitarom, pozvali nas da odemo s njima na tulum na prvi kat. Tako smo došli u stan Ante Blažanina – koji je danas predsjednik AK Maksimir, a nekad AK Veteran, gdje su sjedili Ante, Dragan i dvije cure. Prvo su otišla ta dva tipa koji su nas dovela, onda su za sat vremena otišle i cure i ostali smo nas dvije i ta dva frajera koji nam pričaju o trčanju i maratonima, te ova trka te ona trka, i ja si mislim – kaj je ovo, o čemu ovi trabunjaju, cijelu noć smo proveli pričajući o trčanju. Tada sa sportom nisam imala nikakve veze, jedino sportsko iskustvo bilo je bježanje od rukometne lopte kad su me stavili da branim u školi. I na kraju smo se dogovorili kak je sutra dan mrtvih pa ne radimo, da nas četvero odemo zajedno trčati u Maksimir. No, frendica se nije pojavila, jer je otišla na groblje, Ante je isto otišao na groblje… Tako da smo se pojavili samo Dragan i ja.

Bio je to početak, ne samo Žanine romanse s tim trkačem, nego i one dugovječnije – s Trčanjem.
– Iduće godine sam u Radencima otrčala svoj prvi polumaraton. Trčalo se po užasnoj vrućini, start u tri popodne, dobila sam broj 666, a išla sam 2:22… I još je od vrućine na trci umro neki 22-godišnjak.

Od tada Žana je istrčala nebrojeno polumaratona i maratona, ali nema pojma koliko točno.
– Pokušavala sam voditi evidenciju, bilo je tih bilježnica, ali nikad nisam izgurala dulje od dva mjeseca. Mislim da mi je oko 250 kilometara mjesečno bio maksimum, sigurno imam preko 100 polumaratona, maratona možda 17 ili tak’ nešto. Tada nije bilo tak puno utrka pa se išlo na sve trke u Hrvatskoj, nijednu nismo propuštali. I svi smo se znali. Rezultate je tada prikupljao i vodio evidenciju Josip Đunđek. Dao bi nam bilježnice u koje smo onda upisivali rezultate i vraćali mu ih da može voditi evidenciju svih hrvatskih maratonaca. Kako sam počela trčati, tako sam prestala i izlazit… I sada se sve svodi na trčanje, trkače i sve oko trčanja, i vodim jako kvalitetan život. Upoznala sam hrpu predivnih i vrlo malo nedivnih ljudi. Okružena sam svim tim mladim ljudima koji me pomlađuju, osjećam se kao da imam 16 godina…

Život izvan trčanja?
– U Zvijezdi, tvornici ulja, tajnica predsjednika uprave, pune 33 godine. Počela sam s 19 i, do prošloga tjedna nikada nisam bila na bolovanju. Trčala sam trail na Grossglockneru, pala i slomila ruku nakon kilometra i pol. I sada ću morat probati bolovanje.

Najdraže trke, mjesta za trčanje?
– Volim sve trke, volim one na kojim sam trčala, ali volim i sve trke na kojima radim. Volim kada ljudi trče, volim njihovo uzbuđenje, volim ih gledati njihova ispaćena lica u cilju. Sretna sam kad im sudim, upisujem vrijeme. Uvijek mi je najdraže ono mjesto na koje idem: nasip, Maksimir, Sljeme… Obožavam i asfalt, obožavam prirodu, obožavam single trekove, jedino ne volim makadame. To mi je dosadno.

Hercegovačka Tarahumarka…
– Rođena sam na obroncima Prenja tako da je priroda je u meni. I to baš neka divlja priroda. Kad su ono počeli reklamirat bosonogo trčanje i pričat o Tarahumarama bilo mi je to bilo užasno smiješno jer sam odrasla u tim opancima napravljenim od starih guma. Obožavam prirodu i ne bojim se zmija, ne bojim se mraka, a kad odem planinu to sam ja, mogu spavati pod bilo kojim drvetom. Bilo mi je zabavno gledati početke trekinga kako ti ljudi iz grada, koji su prije eventualno trčali na Sljeme po Leusteku otkrivaju divljinu, a meni je to bilo prirodno. Makar na svakom trekingu padnem 50 puta ko neki medvjedić, uvijek se opet dignem i ne bude mi ništa. Obožavam to.

U zadnje vrijeme Žanin nerazdvojni partner u trčanju ima četiri noge.
– To se desilo igrom slučaja, prije četiri godina završila sam sa Sljemenkom, aljaškom malamuticom i sada trčimo zajedno. Imamo šest zajedničkih polumaratona, a prijavljene smo i na Berlinski maraton – tri sam otrčala sama, a sad i Sljemo mora napraviti jedan maraton, da imamo i to evidenciji. Samo trebamo paziti na šapice.

Rezultati?
– Dugo sam držala rekord za najsporiji maraton u Hrvata (haha), 7:13 u Davosu, ali onda mi je pokojni Zdenko Svetina na Sljemenskom maratonu uništio rekord, išao je preko 8 sati… čak je izašlo u Sportskim Novostima… Polumaraton mislim da imam 1:54. Bila sam i državna viceprvakinja u duatlonu, iza Indire Filipović, pa brončana u brzom hodanju na 10 kilometara, pobjeda na planinarskoj kategoriji Treking Lige na Risnjaku.

Trčanje nekad i sad?
– Sada svi trče, svi su sretni, zabavno je, lijepo je, danas su muški sretni ako trče za brzim ženama, to im je špica, a prije bi se radije ubili nego da ih dobije žena. Samo me živciraju satovi. Svi imaju te Garmine i to mi ide na živce. Trče nasipom koji je već izmjeren na sve moguće načine i moraju upaliti taj svoj sat i mjeriti udaljenost. Užasno su opterećeni s tim, jel’ su išli prebrzo ili presporo nekih pet sekundi i jel’ovo 30 centimetara dulja staza. A mi većinom nismo imali satove! A još i slušaju muziku, meni je puno bolji doživljaj i meditacija osluškivati oko sebe, pogotovo ako trčiš na Sljemenu. I ja obožavam muziku, ali ne dok trčim.

Najdraža putovanja, utrke?
– Putovanja na trke u Italiju, njihove utrke imaju tradiciju. Osjeti se da ti ljudi imaju ljubavi za taj svoj kraj, promoviraju svoje nošnje, vidi se da vole svoje. Super mi je bilo i u Parizu, samo što su mi nakon maratona noge bile toliko razbijene da se nisam mogla spustiti u podzemnu i otići vidjeti grob Jima Morrisona. U Hrvatskoj mi je jako drag taj moj Riječki polumaraton, imam ih svih 16 istrčanih. Prije mi je omiljeni bio Vrbovec, jako volim i Jasku, ali najdraži mi je naš Sljemenski, iako ga nikada nisam trčala nego sam bila u organizaciji.

Ti si jedna od osnivača AK Sljeme, 2002. godine?
– Da, u to vrijeme ne znam koji je uopće još dugoprugaški klub postojao osim Veterana (AK Žumberak op. a.) u kojem smo svi mi osnivači tada bili. Svi smo htjeli raditi Sljemenski maraton, više smo voljeli trčati po prirodi i tako smo se jednog dana sastali na Puntijarki, odvojili se od Veterana i osnovali taj klub. Rekli samo da ne želimo imati više od 15 članova, a sad ih valjda imamo preko 200. Prije 5-6 godina pokrenuli smo i prvu školu trčanja, a sad ih ima sto, svi trče i to mi je super. Pogotovo sve te žene koje bi inače išle na aerobik u nekoj zatvorenoj prostoriji. Sretne, zamusane, crvene od napora i, možda nekom nisu lijepe, ali meni su najljepše. Nevjerojatno je vidjeti koliko se ti početnici promijene za tri mjeseca. Nakon početne kuknjave da ih sve boli i početničkih ozljeda, trčanje im da neku sigurnost i nekako postanu ljepši, I to ne zato što, eventualno, smršave. Nego, vidi se da se čovjek bolje osjeća kad se napati.

Oduvijek si neizostavni dio organizacijske slagalice na događajima koje organizira AK Sljeme?
Ma da. Uglavnom sam sudac na našim utrkama, Dragan me zove tepih i, kad vidi da stiže, uvijek kaže: ‘Evo mog tepiha…’

Ozljede?
– Osim ove posljednje, loma ruke, samo jedna jedina. Jedne zime kada sam trčala trening koji je na kraju izrastao u Zimsku Lagvić ligu. Bilo je 10 ujutro na Sljemenu i trčala sam s Pedom (Marijan Pedišić, prvi hrvatski Kona Ironman), Borkom (Prvan, jedan od utemeljitelja Cro Triatlona), Habušem (Ivica, maratonac koji je trčao ispod 2:30 i držao svakojake rekorde na sljemenskim stazicama)… Bilo je hladno, nisam se zagrijala il’ nešto i pukao mi je list. Al’ ništa, malo sam pauzirala i sve je bilo ok.

Zauvijek ćeš trčati?
– Ne znam kako je to drugima, mene ne uhvati depresija ako ne mogu trčati kao što uhvati neke ovisnike, ali volim trčanje, lijepo mi je to. Volim cestovno trčanje. Gledati tu cestu u daljini, kao neki Forrest Gump. Volim planine, volim to uzbrdo. Volim kad mi je teško. Ravno mi je malo dosadno, ide mi na živce ak’ je dugo nizbrdo. Ali u životu sam par puta doživjela taj osjećaj – trčim i mislim si da bi tako mogla trčati cijeli život, da je to to i da mi je lijepo. Imam još dosta želja i planova, oko trčanja, sad odraditi taj maraton sa Sljemenkom, pa idem na UTMB kao pratnja…

Ljudima, vanzemaljcima i žapcima ponekad prođe cijeli život, a da ne nađu svoju ljubav, ali Trčanje je sretno i već 23 godine u divnoj vezi sa Žanom Rajić.

Odlomak o taperingu za Lisabonskog maratona preuzet s web stranice AK Sljeme, a fotografije iz Žanine arhive.