Neko hladno proljeće ove godine. Nekako jugoslavensko; podsjeća me na doba kad se nije govorilo o globalnom zatopljenju, nitko nije znao za avokado, a mobitele-cigle su koristili samo rijetki vanzemaljci u SF filmovima.
Predomišljao sam se da li ići na utrku do tri dana pred start, a onda sam vidio da se broj može podići u mom susjedstvu. OK, ići ću. Još je prognoza bila kiša, a volim trčati dok lije i puše. Boroša je nastala kao projekt jednog veslača-trkača, Julija „Jumba” Boroše. ( Zagrebački veslači također imaju svoju trku za Borošu) Na prvim Jumbo Borošama, tada zvanim „Štrapacijada“, dobivale su se nekakve neobične diplome, konkurencija nije bila prejaka, možda pedesetak trkača po trci. Čini mi se da je utrka bila i provjera spremnosti zagrebačkih veslača, sjećam da se na trci pričalo o brodu kojeg je Julije uz pomoć volontera pri povoljnom vodostaju pokušavao dotegliti do Jaruna da bi od njega napravio klupske prostorije. Malo kao u Fitzcarraldu, kultnom filmu Wernera Herzoga u kojem se teglio brod kroz prašumu. Što bi s tim brodom?
Natrag u budućnost. Puše vjetar ali ne prejak, nema kiše, prohladno, vrijeme idealno za trčanje. Trčim od doma prema startu i u čudu primjećujem još jednog hominida u tenisicama koji se kreće mojom putanjom prema trgu i startu Boroše. Slijeva se tako potok trkača sa Trešnjevke i na trgu ulijeva u nabujalu maticu od 300 i kusur trkača svih uzrasta i trkoispovjesti: od trailera, cestovnjaka, nesvrstanih, pa i do sada već tradicionalnih ZG vatrogasaca u punoj vatrogasnoj spremi. Srećem neke poznate mi face, jednog ovisnika kojem je doktor zabranio trčanje po cijenu života (srčani problemi), a eto ga na startu, no znam (po sebi) da nažalost nije jedini, teških ovisnika među trkačima je mnogo, i često ni sami ne kuže svoju ovisnost. No, hvala tenisici, sve je više i pravih, zdravih rekreativaca, neopterećenih svetim sakramentom štopanja i rezultata. Zato i ima toliko ljudi na startu i to su oni koji veselo stižu nakon par sati na vrh.
Staza je promijenjena zbog rada na Godotovoj žičari u koju još uvijek mnogi ne vjeruju. Kraća za par kilometara no samim time strmijeg prosječnog nagiba i zato jačeg intenziteta. Nakon trke neki su se busali rezultatima, no staza je barem kilometar i pol kraća. Dakle, profa zemljopisa Ravić još uvijek drži rekord tradicionalne staze kojoj se (valjda) vraćamo iduće godine.
Promijenjena staza odvajala se od stare staze na pola Gračanske, na asfaltnom usponu gdje tradicionalno počinju curiti zaletavači.
Naprijed negdje daleko pofajtali su se dečki za mjesto u planinskoj repki i Keindl Sport bonove, Špoljar, Goričanec i Gorički su se izborili za lovorike, dok sam ja pratio razvoj situacije u ženskoj trci za lovor. Par cura se zaletilo za prejakom Barbarom Belušić, no u trenutku kada sam ugledao tu grupicu na okretištu tramvaja kod Mihaljevca, ambiciozne zaletavačice su već naveliko počele curiti niz asfalt a na drugo mjesto je isplivala stara iskusnjara „Veca“, Veronika Jurišić, cura koja se inficirala neizlječivim oblikom trkačkog virusa upravo na obroncima Medvednice, terapeutskim trčanjem od Frankopanske na vrh Sljemena davne 2000.
Tempus fugit, Heraklitova rijeka stalno teče ili po novom aplikacije se neprestano apdejtaju. No, Veca traje. Treće mjesto i mjesto u repki izvukla je Anda Tomaš.
Ove godine smo zbog žičarifikacije i posljedične Lonščinjsko-uličke digresije po prvi put trčali cijelom dužinom Leustekove staze, najpopularnije planinarske staze koja vodi na vrh Medvednice, i nosi ime stanovitog šumara, Albina Leusteka.
Digresija ad apsurdum: Leustek je bio šumar, žario i palio je Medvednicom u doba Kraljevine Jugoslavije. Osim što je bio zaslužan za uređenje staza, bio je i pobornik intenzivnijeg iskorištavanja Sljemena i okrupnjivanja gradskih šuma pa je tako u stilu suvremenih hrvatskih (a u suprotnosti sa svjetskim tendencijama „šuma se sama obnavlja“) šumara poticao jače iskorištavanje šume za potrebe drvne industrije i otkupljivao šumu od lokalne vlastele za grad (tako je Kraljičin Zdenac uzeo Kulmeru, da nije, možda bi se tamo punile Todorićeve boce negazirane Sljemenke), ali se ipak opirao tendencijama komercijalizacije iz zlatnih tridesetih koje podsjećaju na Bandićev pristup Sljemenu.
Zamisao iz krugova gradskih zastupnika da se na Medvednici od Puntijarke do Sv. Jakoba parcelira oko 200 kj (115 ha) gradskih šuma u svrhu podizanja ljetnikovaca, ugostiteljskih objekata, sanatorija pa i jezera za kupanje, nailazi na otpor u prvom redu Hrvatskog planinarskog društva (P a s a r i ć , 1930). Aktivno uključivanje A. Leusteka i u te rasprave potvrđuje razgovor s njime objavljen u Jutarnjem listu16. 8. 1930. godine pod naslovom “Naglo iščezavanje šuma u gorskom pojasu grada i njegove posljedice”, iz kojega se vidi njegovo protivljenje parcelaciji šuma u zaleđu grada Zagreba.
Da još ne završimo o Leusteku, malo tračeva: u 2. svjetskom ratu se miče iz uprave, sin mu pogiba u domobranima, a Albin odlazi na grunt kod Gorice koji nakon rata hejslavenska država konfiscira, no ostaje mu viletina koju je izgradio na adresi Mlinovi 72, u blizini današnje Kineske ambasade, svojevrsni botanički vrt kojeg je održavala njegova kćer Planinka. Sahranjen je na Šestinskom groblju (nisu ispoštovali njegovu želju da ga sahrane na lokaciji današnjeg Šumarevog groba).
Leustek je stazu do Činovničke livade zamislio kao pitomu alternativu dotada jedinom planinarskom putu koji je strmo vodio od Kraljičinog zdenca do vrha (tu se vozio skijaški spust u to doba) – da svi Zagrepčanci mogu ići na Sljeme.
I tako smo se mi trkači i ove godine tom pitomom stazom dovukli do sljemenske lugarnice i činovničke podno kolotura, skijaškog sidra, najstrmijeg dijela staze. Moje iskustvo je da se tu u pravilu više nikoga ne prestiže, sve se dešava u usporenoj snimci. Ako me moje (loše) sjećanje ne vara, tu nisam nikada izgubio mjesto a možda sam jednom nekoga prestigao. A uvijek sanjam o tome kako ću tu otrčat ko strijela, pokidat Ahilovu i ostaviti sve iza sebe. Ćorak. Samo status quo.
Na vrhu je trkače dočekala mrzla atmosfera, vjetar i oblaci te bonus igra „pronađi blago“, pogotovo onima s crnim ruksacima, koji su imali zadatak pronaći svoju torbicu među još dvjesto drugih crnih torbi. Sve druge boje igraju.
Premda se slažem s njurgateljima koji misle da je startnina od 150 ćuna za Borošu previsoka, isto tako mi idu na živce ljudi koji o tome tolko trube; zakon ponude i potražnje veli tko voli nek izvoli, nitko te ne sili. Ja na Borošu idem iz sentimentalnih razloga i zato mi nije problem platiti ceh za natjeravanje s drugim nabrijankovićima; nije da su staze inače zatvorene za javnost i daleko od mog doma. Sve na trci funkcionira, doživljaj je startati na trgu, doživljaj je kad stigneš podno tornja.
Samo dajte prestanite tvrditi da je to jedina takva trka koju ima neko selo poput Zagreba. Odite 25.8. na Vitoša Run koji ide iz centra Sofije na 2290 m/nv. Da ne krenem nabrajati druge trke u Europi koje poznaje naš drug Gugl…
Nemojte kaj zamjeriti. Boroša u mom srcu. Foreva.
Fotografije: Josip Lacković, AK Varaždin
