Pojam FKT postao je stalni gost naslovnica koje prate svjetsku ultra trail scenu. Nakon ovogodišnje histerije oko Kilianovog (neuspješnog) pokušaja rušenja brzinskog rekorda solo uspona na Mount Everest, FKT (eng. fastest known time) groznica se nastavila nizom više-manje uspješnih pokušaja rušenja rekorda po cijelom svijetu. Čak smo i mi Hrvati imali svoju tragikomičnu parodiju, varijaciju na temu u pojavi stanovitog Marka Tomičića i njegovog munchausenovskog pokušaja rušenja Kilianovog Mont Blanc rekorda. Taj primjer zorno je pokazao apsurdnu nepouzdanost televizije, svu bijedu hrvatskog novinarstva te posljedično i balkansko lešinarstvo i iživljavanje nad nečijom bedastoćom. Umjesto da se zamislimo kako smo sami glupi koliko vjerujemo televiziji i napadnemo te lijene i nesposobne novinare… Kao što se danas svi bave Todorić-Sanom umjesto da divljaju na državu koja ga je stvorila.
A negdje daleko od Agrokorom začarane Hrvatske, u vrletima Schwarzneggerove Kalifornije, proteklog tjedna smo svjedočili novom rušenju rekorda na jednoj od težih svjetskih planinarskih staza, američkom John Muir Trailu. Lovorikama se okitio jedan Francuz, opjevani pobjednik ovogodišnjeg UTMB-a, Salomonov omiljeni vinar, Françoise D’Haene.
John Muir trail put je koji prolazi najzabačenijim dijelom Sierra Nevada planinskog lanca i djelomično dijeli rutu s kudikamo dužim i poznatijim Pacific Crest Trailom. Najveći izazovi ove 338.6 km duge staze su nadmorska visina (gotovo čitavim putem dahćete iznad 2400 m), i zabačenost koja stvara neke logističke probleme. No, ipak se radi o SAD-u pa neki oblik civilizacije nikada nije predaleko. Put prolazi kroz dva nacionalna parka, Yosemite i Sequoia, tako da se ipak uz logističku podršku cijeli put može obaviti relativno brzo i bezbolno. A kad iza tebe stoji Salomonova Time to play mašinerija, onda se još stigneteš i natjeravati.
Za hrvatske pojmove distance su impresivne: 340 kilometara bez ijednog prelaska ceste, bez ijednog planinarskog doma. Sve što možete naći putem su skloništa opskrbljena tek najosnovnijom opremom za preživljavanje.
Najpoznatiji hrvatski velebitski FKT je rekord Kristijana Šivaka, koji je doduše postignut na treking utrci, kada je Kiki prošao stazu od Starigrada do Senja za 28 sati i 35 minuta.
Stroga sjevernoamerička politika očuvanja prirode koja zabranjuje smještajno-ugostiteljske objekte izvan samih sjedišta nacionalnih parkova, a bogme i bilo kakvu sječu šume osim u slučajevima kada drveće prepriječi puteve, čini nama divljinoljupcima većinu stazica u nacionalnim parkovima SAD-a pravim poslasticama. Kako je nemoguće dobiti dozvolu za održavanje utrke na ovim zaštićenim područjima, trkačima željnim dokazivanja ne preostaje ništa osim samoorganizacije.
Našim planinarima dosta je stran koncept u kojem nema ulaska u topli planinarski dom nakon cjelodnevnog uspona. No, toga u SAD-u nema, pa je i manje ljudi na stazama, a ti koji se i nađu u nedođijama poštuju divljinu i outdoor filozofiju “Ne ostavi traga”. Tak da, na primjer, tamo nikada nisam ugledao ljudski drekec kojeg danas na Sljemenu nalazim pri svakom izletu. Zamislite, tamo ljudi nose lopatice i zakapaju svoj drekec!
Nije poznato koliko puta je drek lopaticu upotrijebio naš Françoise, vinoljubac i proizvođač Beaujolaisa, tijekom 67 sati i 26 minuta, koliko mu je trebalo za ovaj izlet tijekom kojeg je zaradio par tisuća novih američkih Instagram followera i mene podsjetio na to koliko apsurdan postaje taj “moj” sport.
Umjesto da uživamo trčeći po netaknutoj prirodi sad sve češće visimo putem na mobitelu, u panici smo da nam ne krepa sat i utrkujemo se s utvarama, a ovi brzanci koji nam prodaju svoju robu i tenisice ne mogu nigdje otići bez da ih prati ekipa s dronovima i sebić-štapovima spremna snimiti svaki korak iz šest kuteva.
Cijeli FKT pokret izrastao je na temeljima rekorda koji su alpinisti i avanturisti postizali na starim planinarskim obilaznicama i usponima. Nekad je za ulazak u anale bilo dovoljno samo nešto učiniti po prvi put. Ovaj razvojni smjer imao je kulminaciju s alpinističkim superstarom Reinholdtom Messnerom, koji se kao prvi čovjek 1978. godine popeo na Mount Everest bez dodatnog kisika. A danas svjedočimo instagramiranim jurnjavama planinarskim obilaznicama i alpinističkim smjerovima na kojim kiborg alpinisti-penjači-trkači postizanjem rekorda potiču prodaju pripijenih S-Lab trikoića.
Danas je toliki interes javnosti da imamo i stranicu koja se bavi “službenim“ rušenjima rekorda te vrhovnog suca kroničara, Petera Bakwina. Kao što je nepisano pravilo da se nisi popeo na himalajski osamtisućnjak ako te Elizabeth Hawley nije zavela u svoju tekicu, tako danas Peter Bakwin neslužbeno upravlja ovim FKT svijetom kao čuvar pečata. I sve češće se suočava s gomilom problema koji isplivaju kada ljude netko suoči s mogućnošću manipuliranja podacima i lažnim rekordima. Ovo je pogotovo glupo kad se zna da su ti rezultati i uspoređivanja s drugim trkačima izvan utrka vrlo relativni. Kako se mjeriti s nekim tko je trčao po drugačijim vremenskim uvjetima, s tanjom logistikom i unajmljenim krdom pripitomljenih medvjeda?
Kak ti se dalo, O´Françoise, putovati s tom cijelom svitom? Umjesto da si sam otrčao John Muira s nekim frendom, popio svoje vinčeko i otišao spavat…
Fotografija: Damien Rosso, gearjunkie.com
