Ljeto, nikome se ništa ne da, svi kukaju da im je prevruće, nisu na moru, planini ili špilji, radovi su opet zablokirali promet. Radije bi trčali Sierre Zinal a ne Sierre Ravna.
Od Ravna Gora Traila (RGT) sam očekivao malo. Zagorski bregi me nikad nisu ostavili bez daha.
Da ću se ugodno iznenaditi naslutio sam kad je odgođen start. Ovu promjenu u vremenskom kontinuumu odlučio sam iskoristiti kako bi se riješio nusprodukata probave. Kako je poslovično vladao rusvaj u sirotom planinarskom veceju, prošetah se. I tako stvar riješim u prirodi i stignem do piramide na koju sam se uspeo i tamo okinuo jednu lijepu mentalnu fotografiju. Dobar pogled.
Ma bombon. Jako lijepa trkica. A bio sam spreman družiti se sa drugaricom dosadom na nekom maestralno ružnom makadamu. Valjda imam tik na trčanje u Zagorju, posljedicu opetovanog trčanja antologijski grde brdske utrke Ivančica.
Ali ne, ovo je something completely different, većina utrke provela nas je po svakojakim putićima, uz tek povremeno makadamiranje i jednu malo dužu asfaltnu dionicu na putu do Trakošćana. I taj Trakošćan, za mene izgubljen u sumaglici nekog školskog izleta kojeg sam proveo uobičajeno mrzovoljan i nezainteresiran, pokazao se kao divno mjesto za trčanje. Stazicu oko jezera mogu bezobrazno usporediti čak i sa nenadjebivom stazom oko Crnog jezera na Durmitoru.
Obzirom na godišnje odmore, utrku za PH u planinskom trčanju u Starigradu i naravno Sierre Zinal, okupila se solidna škvadrica: 100 ljudi na kratkoj (13 km), 50 tak na dugoj (28 km).
Mi na dugoj krenusmo pol sata prije. Noćna oluja rashladila je dugo toplo ljeto; bumbari, kupine, šumske kupine i pokoja gljiva uzbuđeno su nas iščekivali naš start. Kakvi navijači! Dostojanstveno i bez vrijeđanja, uz tek pokoji trn koji je zaljubljena kupina poklonila trkaču svojeg kupinastog srca. Jedini incident izazvala je nekakva debela ptičurina, koja nije popila dovoljno izotonika pa se srušila nasred staze prema Trakošćanu. Mrtva priroda.
Ja sam odlučio otrčati minimalističku utrku. Bez bidona, pojasa za spašavanje, zloćudne izrasline zvane sat, čudotvornih magnezijem natopljenih bombona i znojne majice. Free running. Ok, ne sasvim, u pojasu za brojek pohranio sam dva gela. Krenuo lagano, po slobodnoj procjeni bio negdje oko desetog mjesta i trčao uz nekog darkera s brojem 196. Bez sata nisam pojma imao da prva okrepa nije na obećanom kilometru. Tko ne pita, taj ne skita. Samo ide. Bit će valjda jednom. Na kraju jedne nizbrdice odlučujem polako krenuti u trku i pustiti noge.
I odu noge nizbrdo izvan staze. Srećom, moj crni anđeo čuvar 196 bio je blizu i doviknuo mi da se vratim. Pif, puf, pant. Na okrepi se baš i ne zadržavam i tako se opraštam od 196 bez da sam se pošteno zahvalio. Hvala!
Sad kreće uspon prema multifunkcionalnom Filićevom domu, startu-finišu-prolazu, na kojem prelazim grupicu trkača-zaletavača bez daha. Slijedi skakutanje po lijepom grebenu, pa dom. Tu završava kratka staza, a za nas „produžene“ počinje strmi spustek. Kratko, ali slatko, a onda asfaltiranje i makadamiranje nizbrdo prema Trakošćanu. Putem primjećujem da me prate i oznake u suprotnom smjeru pa mudro zaključujem kako ću se vraćati istim putem.
Na razgledničastom krugu oko jezera u jednom trenutku primjećujem prvo jednog pa još dva trkača, sve nekako u daljini. Onako od oka, na 3-4 minute. Ako stisnem možda neko iscuri… Nakon jezera se počinjem krajcati sa sporijim trkačima. Ostalo je snage, ali znam da me očekuje još završno veranje. Forsiram uz malu zadršku da ostane još malo snage za ubiti se do kraja. Na kraju asfalta duži je strmi uspon. Ak ovdje nikog ne vidim, vjerojatno nikog nemrem stići. Ipak se odlučujem zaklati na završnom pentranju. Kolko ide. I taman kad su već počeli dopirati zvukovi iz doma preda mnom lovina. Još je dečko malo krivo skrenuo kad se prepao mojeg grdog lika. Na kraju završavam treći, daleko iza prve dvojice.
Opet sam ispao čovjek koji mrzi proglašenja. Moja žrtva s kraja trke, kojeg iz rezultata identificiram kao S.H. iz Kotoribe me pomalo uvrijeđeno pitao da zašto neću ostati.
Obećao sam mami da ću doći u posjet na ručak. Mama je stara, njoj ta druženja puno znače, doći će i moji nećaci koje ne vidim tako često. I to vrijeme provedeno s mamom mi puno više znači nego primanje medalje.
Mirna, lijepa i nepretenciozna utrka, Ravna Gora Trail 2018 baš mi je lijepo sjeo, nekako kao i ljeto u Zagrebu.
Fotografija: osobna arhiva autora
