Već i mala djeca znaju da su stanovnici Afrike, i njihovi potomci na raznim kontinentima, najbolji trkači i oni koji se najčešće penju na postolja svjetskih maratona.
No, otrčimo li samo malo dalje, na utrku od 50 km, Kenijce i Etiopljane ćete moći nabrojati na prste lijevog stopala, a bilo što duže od Comrades Marathona, bijelo je ko sir i vrhnje, kao sport izdržljivosti bogatih menadžera, arijevski Ironman triatlon.
Naravno uzrok je vrlo očit: koliko para, toliko gazela iz afričkih visoravni. Dovoljno je pogledati planinsko trčanje i trail; niti ovdje nećemo pronaći preveliki broj Afrikanaca na startnim listama. Doduše, neki će graknuti kako Ironman nudi gomilu para, no znate li vi koliko reinkarnacija mora odraditi prosječni Kenijac da ušpara za TT bajk, skinsuit, članarinu na nepostojećem bazenu i put do Havaja? Trčanje je pak sport u kojem uz minimalno ulaganje siromašan trkač može stići do uspjeha.
Prije 11 godina nastupio sam na prvom službenom Svjetskom prvenstvu u planinskom trčanju pod pokroviteljstvom IAAF-a (dotad je postojalo prvenstvo nepriznato od svjetske atletske federacije). Injekcija ugleda krovne institucije uzrokovala je ograničeni priljev novaca i mogućnost dobivanja statusa vrhunskog sportaša kroz ovu do tada vrlo amatersku disciplinu. I tako su se nekako pojavili i Eritrejci i Uganđani, čiji atletski savezi su odlučili ugrabiti svoje mjesto u trkačkom Panteonu. Te godine ekipno pobjeđuju Eritrejci. Kompletna muška repka se nije pojavila na dodjeli medalja već je pobjegla po padinama Dolomita ne bi li dobila politički azil.
Otad na planinskim prvenstvima uglavnom pobjeđuju Uganđani i Eritrejci, trkači druge afričke lige Istok. Dečki s maratonom 2:15 i cure s 2:35 nisu dovoljno brzi za menadžere, pa se većinom nakon povremenih izleta u svijet planinarenja vraćaju kući u anonimnost. Simpa ljudi koji u prosjeku posjeduju jedan dres, dva para tenisica i jednu kozu, a sportske satove gledaju kao čudne i zbunjujuće sprave.
No, neslužbeno svjetsko prvenstvo ultra traila, UTMB, još uvijek nije otkriveno, kao ni kraće bogate utrke poput North Face Challengea. Pohlepni menadžeri boje se neminovnih neuspjeha, a njih mora biti jer treba tim trkačima objasniti da ne trebaju od starta trčati na 100 %. A to će biti teško objasniti, jer kad ti dečki i cure trče, to im je posao; oni to ne rade iz zabave ili ljubavi prema trčanju. Oni trče da kupe još koju kozu, možda i motor te sagrade kuću. Neslavni primjer toga je Petro Mamu, Eritrejac koji je naivno pao na doping testu nakon osvajanja ovogodišnjeg SP u planinskom trčanju na duge staze. No, kako Mont Blanc i slične utrke počinju privlačiti sve više novca, tako je sve više izgledno da će se uskoro pojaviti i ultra trail Kipchoge.
Ovaj tjedan se britanski Guardian raspisao o kampanji za prikupljanje sredstava kako bi par Kenijaca nastupili na Lake Sonoma 50 majlerici. Kampanju je podržao i Sage Canaday, sponzoruša Hoka brenda, i prošlogodišnji pobjednik. Dok je prije nekoliko godina slična kampanja dovela par trkača na cestovni maraton u Sacramentu ovoga puta Guardianov članak potaknuo je lavinu rasističkih i negativnih komentara, a fundraiser kampanja je iščezla. Sad se Guardianovi moderatori komentara zabavljaju brisanjem splačina Internet trolova.
Tko može istrčati maraton ispod 3 sata, fizički može bez problema istrčati i ultru. Samo je pitanje naučiti kako se trči ultra. Ne tijelo, nego glavu. Kenijci i Etiopljani su najbrži maratonci. Vjerujete mi, najbrži su i ultra traileri. Samo to oni trebaju otkriti; pitanje je samo da li trebamo čekati dan kada će se dići afrički standard pa će i Kenijci imati vremena za uživanje i ovisnost o trčanju, ili dan kada će menadžeri procijeniti da se isplati ući u rizik.
