Povijest tenisica

791
povijest tenisica

Sportska obuća postoji nešto više od stoljeća, no specifično trkačka doživljava uzbudljiv razvoj tek od 1960. A kako su se usavršavale tenisice, tako je na svim mogućim terenima sve više trkača

Prve sportske cipele s gumenim potplatima pojavile su se krajem 19. stoljeća u SAD, pod nazivom plimsolls. Odmah su bile su vrlo tražene, usprkos čudnom izgledu zbog toga što su i lijeva i desna imale isti oblik. Prije točno 100 godina američka tvrtka Keds lansirala je prve platnene plimsolls, a iste godine pojavio se i prvi model tenisica za košarkaše. Istodobno su u Njemačkoj braća Adolf Adi i Rudolf Dassler osnovali Gebrüder Dassler Schuhfabrik (Tvornica obuće braće Dassler) i počeli proizvoditi sportsku obuću. Proslavili su se već na Olimpijadi 1928., no nakon što je Jesse Owens osvojio četiri zlatne medalje na Olimpijadi 1936. u Berlinu u sprintericama koje je Adi izradio posebno za njega, svaki sportaš sanjao je o njihovoj obući. No, među braćom Dassler sve su češće izbijale svađe, najviše zbog politike. Adi je, kao miroljubiviji, odbio ići u rat i izrađivao je čizme za Wehrmacht, a Rudolf je bio vrlo aktivan u nacističkoj stranci. Najkraju su se zauvijek razišli, ali su ostali vjeran izradi sportske obuće. Toliko da je Adi osnovao Adidas, a Rudolf tvrtku Puma.

Nekako u isto doba, ali u Japanu, bivši vojni časnik Kihachiro Onitsuka smišlja kako bi, promocijom sporta, mogao ojačati moral mladih. I u svojoj dnevnoj sobi u gradu Kobeu osniva tvrtku za proizvodnju sportske obuće, te 1949. dizajnira prve Onitsuka Tiger tenisice. Tvrtka je danas znana kao Asics, no ‘tigerice’ pamte mnogi naraštaji sportaša i rekreativaca. A mnogi se sjećaju i da ih je obuo legendarni etiopljanski maratonac Abebe Bikila, koji je trčao isključivo bos.

Tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća povećavao se broj proizvođača i modela namijenjenih određenim sportovima, no rodio se i trend aktualan sve do danas. Naime, tenisice su sa sportskih terena izašle i na ulice, isprva kao znak buntovništva mladih i slavnih, pa i glumaca Jamesa Deana i Marlona Branda, a kasnije i modni trend kojeg su prihvatile sve generacije.

50 posljednjih godina

‘Obični’ trkači su se sve do početka šezdesetih godina mučili s pronalaženjem prikladne obuće. Tenisice su bile teške i tvrde, najčešće izrađene od prave kože ili kanavasa, a ni njihovi potplati, iako gumeni, nisu bili oblikovani prema potrebama trkača. Kada se 1960. pojavio model Trackster marke New Balance trkači su bili oduševljeni jer se u njemu moglo trčati po svim podlogama, a imale su i ‘jastučiće’ što je pojačavalo udobnost. Već dvije godine kasnije nadmašio ih je mnogo lakši i udobniji japanski model Onitsuka Tiger Marathon.

Prvih 14 modela

Do početka 1970. postojalo je 14 modela tenisica za trčanje, od kojih je 11 proizvodio Adidas, New Balance i japanski Tiger. U dvije tada ocijenjivane kategorije najboljima su uporno proglašavane japanske tenisice Tiger Road Runner za treniranje, dok je model Marathon hvaljen da prijanja ‘poput rukavica i izaziva osjećaj da se trči bez obuće’.

Sedamdesete su bile u znaku potrage za udobnosti i ‘tapeciranja’ unutrašnjosti tenisica. Na samom početku desetljeća Onitsuka Tiger lansirao je Cortez, prve pojastučene oko pete i s donje strane jezika, no uskoro je konkurencija uzvratila brojnim modelima, pa se na tržištu našlo ukupno 66 modela 32 proizvođača.

A onda je došla EVA i omogućila proizvodnju još lakših i udobnijih tenisica za trčanje. Kratica skriva kopolimer etilena i vinil acetata, izuzetno fleksibilan sintetski materijal poznat i kao ‘ekspandirana’ ili ‘pjenasta’ guma koja je mnogo otpornija na atmosferilije od drugih sintetskih materijala, lagana i sposobana apsorbirati udarce.

Uslijedila je prava eksplozija inovacija, od komprimiranog oblika EVA-e ili Phylona, od kakvog je Nike počeo raditi potplate istoimenog modela, do ‘vaflastih’ potplata koje dobro prijanjaju na podlogu, a fleksibilne su i otporne. A od 1976. najlon je gotovo u potpunosti zamijenio kožu u izradi gornjih dijelova tenisica. Već godinu dana kasnije je na Penn State University (SAD), provedeno prvo relevantno istraživanje tenisica prema tri važna kriterija: pojastučenost, fleksibilnost i trajnost, važno ne samo stoga što su prvi put proučeni objektivni kriteriji vrijednosti i prema njima rangirani modeli tenisica, nego i što je utvrđeno koliko je za zdravlje lokomotornog sutava trkača važno kako je oblikovana obuća.

Uslijedile su uzbudljive godine kada je Nike lansirao prve ‘air’ tenisice (Tailwind), ali i ubrzo shvatio da baš i nisu dobre; kada su se počeli stvarati modeli s povišenim rubom oko pete koje su ih bolje držale, te kad je New Balance lansirao prvi model isključivo za žene (W320), udoban i pouzdan za gležnjeve.

Doba sigurnosti

A onda dolazi 1982. i počinje nova era u kojoj najvažnijom postaje stabilnost. Rukavicu, preciznije, uložak prvi je bacio Asicis sa ‘stabilizirajućim’ uloškom u modelu Tiger X-Caliber GT. Točno ispod rista i na peti učvrstio je umetke ispunjene gelom kako bi se smanjila mogućnost ozljeđivanja. Slijedio je usavršeni model Charot istog proizvođača, a potom je New Balance stabilnost povezao s luksuzom. Njegov model 990 koštao je tada fantastičnih 100 dolara, a u prodaji je i danas. A, nakon što se 1989. pojavio Nike Air Max zaobljenog i zadebljalog vrha, i ostali su proizvođači shvatili da se vidljiva pojastučenost sviđa kupcima i nastojali je nuditi svi.

U ovo doba sigurnosti među tenisicama za trčanje nije bilo mjesta velikim preokretima. I tako puna dva desetljeća tijekom kojih je jačao samo njihov marketing, neprestano vrteći priče o kontroli kretanja, stabilnosti, neutralnom pojastučenju i lakoći.

Valja reći da su se tih inovacijski škrtih godina ipak pojavila neka uzbudljiva poboljšanja. Primjerice, tzv. torzioni sustav Adidasovog modela ZX8000 (1989.), te 1995. Ascisova GT serija i Brooksov Adrenaline GTS model, best-seller u povijesti tenisica za trčanje. A kada se godinu danas kasnije pojavio Nikeov model Air Rift s ‘grupiranim’ prstima, lagan kao da ga uopće nema, ispalo je da uranio barem deset godina.

A onda je došla 2001. i članak u Clinical Journal of Sports Medicine u kojem je istraživač Benno Nigg pozvao na promjenu u shvaćanju sportskih ozljeda i ustvrdio da je pronađena veza između uvrtanja zgloba i udaranja u podlogu, te ozljeda trkača. Usporedo su jačala mišljenja da će noge moći biti jače i otpornije ako nisu previše zaštićene obućom. A išla su toliko daleko da je, primjerice, profesor Daniel Lieberman s Harvarda, tvrdio da je trčanje toliko prirođeno ljudima da nije potrebna ikakva potpora ili ispravak. Pokazalo se da je nekim trkačima nakon ozljede koljena ili stopala mnogo laške i udobnije trčati u tzv. FiveFingers nego klasičnim tenisicama za trčanje. Nike je unaprijedio svoj model iz 70-tih, a sve više trkača uživalo je tričati s minimalnom zaštitom obuće.

Manje je više

Istodobno, glad za novim tenisicama nije jenjavala, to više što je vladao višegodišnji vakuum i što su se nudila samo stara, pretjerano čvrsta rješenja. A onda se pojavila knjiga Chrisa McDougalla ‘Born to Run’ i postala svetom trkačkom knjigom. I ne samo to, nego su sve tenisice proglašene neodgovarajućim, a prodaja ‘fivefingerica’ odletjela je u nebo. Minimalističke trkačke tenisice postale su ‘must’, a proizvodili su ih do tada malo poznati proizvođači: Ons, Hokas, Altras i Newtons. Njihov uspjeh trgnuo je iz letargije i pet velikih firmi (Adidas, Asics, Nike, Brooks i New Balance), pa su počele na tržište izbacivati tzv. minimalističke tenisice koje su nudile maksimum udobnosti, sigurnosti i zaštite. I izgledale lijepo. Sve je to dovelo do pravog booma trčanja, ali i do velikih zarada proizvođača i pokoje inovacije. Tako je, što se prvoga tiče, samo Vibram na svom modelu Fivefingers, simbolu minimalizma, zaradio 100 milijuna dolara, a Adidas je 2005. s modelom Adidas 1 prvi koristio računalo i senzor pritiska kako bi se jačina pojastučenja prilagodila individualnim potrebama.

Doba udobnosti

Od 2012. počinje era udobnosti. Više si nitko ne želi utvarati da trči bosonog, ali niti obuti i oklop. Traže su se što lakše i jednostavnije tenisice spuštenih vrhova i s debelim potplatima kroz koje se ne osjeća podloga. Pojavili su se novi materijali, primjerice, ekspandirana termoplastična poliuretanska pjena koja se dobro obavija oko stopala, što objašnjava popularnost Adidasovog običnog i ultra modela Boost. Ili Nikeovog modela pletenih tenisica Flyknit Racer, kakav su nosili američki sportaši na Olimpijadi u Londonu, dok oni kojima je važna snaga i brzina još obožavaju Pumin model Ignite. A jedna od zvijeda 2016. svakako je Nike LunarEpic Flyknit, model s pletenom ‘soknom’ koja savršeno drži nogu.

Može se pretpostaviti da neće proći dugo da će proizvođači moći izrađivati tenisice prema potrebama stopala pojedinih trkača. Praćenja i anketiranja trkača, njihovih potreba, navika, ozljeda i slično, već desetljećima prisutna u SAD, ali i nekim drugim zemljama, stvorila su golemu i vrlo korisnu datoteku iz koje bi se mogle stvoriti naj-tenisice. One koje mogu biti najbolji partner tijekom treninga, svejedno trči li se po asfaltu, trkačoj stazi ili kroz šumu.