Počela je sezona termometarskog minusa, adventske šopingholije i smrznutih trkačkih papaka.
Za mnoge trkače, pogotovo one mršavije, siromašne naslagama koje toplinu znače, zima je razdoblje neugodnih cvokotavih treninga. Makar je trčanje zimi ugodnija aktivnost od recimo biciklizma, pokušajte se spustiti dvokotačem niz neko obližnje brdo i sačuvati tople papke. Mišn imposibl.
Na trčanju se i na najhladnijim temperaturama relativno brzo i lako možemo ugrijati. No kod duljih, mokrijih, znojnijih treninga i nižih temperatura ponekad ipak trening završimo s neugodno smežuranim promrzlim prstima.
Pipi duga čarapa rješenje?
Osnovno, i za mnoge savršeno rješenje za sigaste prste su čarape. Deblje, ali ne debele, vunene, ili termofilnije polusintetske, i poluvisoke čarape. Problem s debelim čarapama je da tenisica postaje preuska, cirkulacija slabija, a problem sa sintetskim je u tome što slabije zadržavaju tjelesnu toplinu. Čarape su većini trkača, koji zimi trče samo po očišćenim i utabanim stazama i cestama, dovoljno toplotno rješenje. Kad pronađete idealnu debljinu, nakupujte se tih čarapa, jeftinije su od novih i precijenjenih zimskih tenisica.
A da obučem buce?
Zimske tenisice su investicija koja se isplati ako volite trčati po svakojakim uvjetima, pogotovo ako volite trčati po snijegu i ledenoj kiši. No, treba biti na oprezu; glupa oprema ponekad napravi upravo suprotno od onoga za što je namijenjena. Razne vodonepropusne membrane su brana od mokrih papaka, no kad jednom propadnete kroz led, bljuzgu a bogami i blatnu kaljužu, ta tenisica se ispuni hladnom tekućinom. Sada ta ista spasonosna nepropusna membrana postaje uzrok promrlzlih prstiju jer ne propušta vodu van. Najgore zimsko smrzavanje doživio sam trčeći u takvim jezerastim „zimskim“ tenisicama. Zbog ovog problema sve više proizvođača nudi modele s ugrađenim gamašama protiv upadanja mokrog neprijatelja, ali ovo su ujedno i megaskupe i glomazne tenisice, pa se tek rijetki odlučuju na kupovinu istih. Moje rješenje za ovaj problem su vodoodbojne tenisice koje su ujedno otpornije na hladan vjetar i bolje zadržavaju tjelesnu toplinu od laganih modela, no još uvijek su relativno lagane i propustit će gacasto jezero kad protrčim kroz nabujali zimski potok. A za cestovno trčanje po očišćenoj cesti na -20°C dobre su vulgaris cestovnjače sparene s dobrim čarapama. Ako si možete priuštiti sve to. Ili samo prilagodite brzinu, dužinu treninga i trkačku bazu uvjetima. I nemojte očajavati ako ste zbog vremenskih uvjeta morali tjedan s većom kilometražom prepoloviti. Odradite ga idući tjedan, mjesec, godinu, otrčite trening u teretani, na stubištu, u snovima. Ili duboko dišite.
Reprogramiranje?
Ljudsko tijelo je luda stvar, i ako ga postupno naučite na svakojake SF stvari, uskoro živite u SF-u, a tamo se duboko diše i nema zime. Ako mislite da je ovo bosonogo trčanje maratona na -25°C nadrealno konzultirajte Pavla Vlaheka, trkača i doktora naše ultramaratonske reprezentacije, koji eksperimentira s ovom metodom ili si proštudirajte ovaj znastveni rad. I zapamtite: nema zime.
