Ovog vikenda Sir Roger Banister otrčao je na Elizejske poljane, tamo gdje su zidovi od otrcanih maratona i znoja, a prozori od startnih brojeva, tamo gdje VO2 max raste sa svakim udahom.
Roger je svoje ime upisao u anale atletike 1954., kao prvi čovjek koji je otrčao milju ispod 4 minute. On sam je izjavio da je puno ponosniji na ono što je postigao u medicini, kao neurolog, nego na svoje atletsko postignuće koje u trkačkim kružocima ima status ravan prvenstvenom usponu na Everest. Granica mogućeg bila je srušena, što nas opet uskoro čeka kad se istrči maraton za manje od dva sata.
Koliko god to danas apsurdno zvučalo, dugo su stručnjaci izjavljivali da čovjek nije sposoban istrčati milju ispod četiri minute. Stvorila se psihološka barijera i mnogi su novinari i trkači izjavljivali da je to nemoguća misija. A onda je Roger, nakon razočaravajućeg rezultata na Olimpijadi, i uz minimalnu količinu treninga (no vrlo naprednog, Lydiardovog sustava) srušio magičnu granicu.
Kad je pukla psihološka barijera, odjednom su svi mogli trčati ispod 4 minute – njegov svjetski rekord trajao je tek 46 dana, no Johna Landya, Australca koji je srušio Rogerov rekord rijetki pamte.
Danas neki omalovažavaju Rogerov rekord i tvrde kako je bilo koji Kenijac bio u stanju istrčati taj rezultat, samo što ih je većina te 1954. godine živjelo u koncentracionim logorima, gdje ih je nakon Mau Mau pobune smjestila Rogerova Velika Britanija. No, Roger ionako nije radio slona od svog postignuća.
“To je nešto što se trebalo obaviti, a ja sam se našao spreman, na pravom mjestu u pravo vrijeme, i uvjeren da je to moguće.”
