Vegetarijanac koji trči

99

O biljožderstvu u tenisicama, SAD-u, razlikama, predrasudama, Yanisu Kourosu i nevjerojatnoj moći prilagodbe ljudskog organizma

Da, za vegetarijance imamo grah bez kobasice. Je, grabimo iz istog lonca. A kaj vi sad komplicirate? Imamo i piletine. A riba, to vam nije meso. Biti vegeta-trkač u Hrvatskoj prije petnaestak godina u pravilu je značilo tegliti sa sobom svoje teglice, njurganje o tome kak nema ništa za mene i konstantno objašnjavanje što je to meseko. Čini mi se da se ovo i nije baš promijenilo. Hrvati su ipak bogoštovatelji, nogometofili, lgbtofobi, i vrlo vrlo mesožderni.

A u SAD-u reći da ne jedete meso među ultrašima je čudno koliko i lokanje piva kod nas (a i kod njih). Najčešće slijedi pitanje da li jedeš mliječne proizvode. Osim brojnih vegetarijanaca postoji i klub sljedbenika veganstva čija je ikona ultraš Scott Jurek. A imamo i ubojice nedužnog voća, fruticidne frutarijance.

Ako na pasta partiju pred trku nema veganske, vegetarijanske i mesožderske opcije svi skviče kako je utrka politički nekorektna. No, nažalost, bio obrok vegeta ili vegana, uglavnom mi je njihova klopa bila katastrofa; il prezačinjena, il prebljutava, il preslatka. Tako sam mogao i dalje njegovati svoju karakternu odliku samo da je srat.

Takav sam bio i na početku svoje trkačke priče; vegetarijanac početnik s možda tri godine bezmesne prehrane. Jeo sam monotono i slatko. Gomila pašte, slatkiša, uz obilne porcije gumenih bombona za koje ignorantski previdjeh kako su ustvari svinjetina par excellence. Ova prehrambena faza bila eksperiment  ponukan činjenicom da nikada nisam bio ljubitelj mesa, s izuzetkom nekih suhomesnatih proizvoda i divljači. Vrlo razmažen.

Na utrkama sam među trkačima nailazio na nevjericu ili dobronamjerno sažaljenje, strašne priče o budućim puknutim kostima i raspadu sistema. No, nisam se dao smesti; jeo sam vegeta junk food i bauljao trkama bez većih problema. Nakon nekog vremena prestao sam se uzrujavati što najčešće nema ničeg za papati nakon trke, nosio stalno klopu sa sobom i veselio se povremenim paštama sa paradajz sosom. I prestao sam se toliko brinuti o tome da je nemoguće biti uspješan vegeta-dugoprugaš kad sam čuo za Yanisa Kourosa, najboljeg ultraša svih vremena, prekaljenog vegetarijanca čiji su rezultati ali i metode treninga (ekstremni ultraš koji gotovo nikad nije radio treninge duže od 12 kilometara, ali je zato radio puno brzine i pauze od trčanja i 2 do 3 mjeseca godišnje) u domeni vjerovali ili ne, a koji se kune u žderanje baklava i svakojakog vege smetja dok ruši rekorde na utrkama razdaljine od 100 kilometara do šest dana. A tad je i drugi vegetarijanac, Marco Olmo s 58 godina osvojio Ultra Mont Blanc.

Naravno da sam eonima bio kvalitetno zaostao od legendarnog australo-grka, pasioniranog pjesnika Kourosa i nježnog talijanskog kamiondžije Olma, ali trčao sam solidno, bio dobar rekreativac koji trči maraton ispod 3, polumaraton ispod 1:20 i ponekad pobjeđuje na pikzibnerskim trekinzima i planinskim utrkama. Nisam osjećao neku slabost, poseban umor, ali iz današnje perspektive mogu vidjeti da sam bio vrlo ovisan o ugljikohidratima i ovisan o stalnom hranjenju, dakle potpuno nenaviknut na trošenje naslaga masti kao pogonskog goriva. Često sam pucao jer nisam dovoljno jeo tijekom trke, a ponekad i jer sam previše jeo.

A onda sam tijekom jedne trodnevne pustolovne utrke, u kanjonu Velike Paklenice osjetio nevjerojatnu glad za mesom, te sam svom partneru Kristijanu Šivaku u nevjerici istrgnuo iz ruke jednu masnu kobasu. I odlučio se vratiti umjerenom mesožderstvu. I tako sve do trenutka kad mi je meso opet počelo biti antipatično, što zbog industrije, što zbog zdravlja. I sada sam nekakav peskatarijanac valjda.

I jedino što sam zaključio u godinama eksperimentiranja i kušanja je da je naš ljudski organizam čudo. Uz odgovarajuću prilagodbu možeš se istrenirati da ideš na svakojake namirnice, a ponekad čak i naizgled, na zrak, poput Kiliana Jorneta. Naime, Kilian već više od deset godina prakticira duge treninge na suho, bez ikakve hrane, a bome i vode. Famozno je skoro diskvalificiran sa Ultra MTB-a jer nije sa sobom imao niti vode niti hrane. Bezbrojnim dugim treninzima na tašte i bez nošenja hrane uvježbao je organizam da sagorijeva masti uskladištene u tijelu tako da su mu ugljikohidrati potrebni tek da povremeno nahrane mozak kojeg je teže naučiti da ide na mast. Ekstremniji oblik ovakve ne-prehrane tijekom utrka, i potpuni prelezak na mast, propagira Barry Murray, irski nutricionist i ultraš koji je pobjedio trail utrku na 200 kilometara tijekom koje je u 26 sati poklopao količinu hrane koju većina trkača poždere na jednom cestovnom maratonu. Pogon na mast i restriktivno hranjenje mi za ultre i ima najviše smisla, kako organizam tako ne gubi vrijeme niti energiju na probavu već crpi energiju iz rezervi kojih fala bogu imamo puno. No, i za ovo treba utrenirati organizam, a već sam star i oronuo. Al probat ću…

Probajte i vi. Pronađite svoju tajnu formulu. A kad vam dosadi, pronađite novu.