Zašto trčimo utrke?

78

Zar nećeš ostati na proglašenju?

Bezbroj puta sam čuo ovaj komentar. Vidi bezobraznika kak neće ostati na proglašenju. Ne poštuje konkurenciju, organizatora, Alaha ni Krišnu. A da je zaradio lovu, sigurno bi ostao. I tome slično…

Kao da je to trosatno mrcvarenje do vješanja medalje oko vrata i podijele ica i trica ono zbog čega dolazimo na utrke.

Gomile željeza i limarije nakupljene osvajajući razna postolja na našim kvalitetom sirotim rvackim utrkama riješio sam se jednom prilikom tijekom nekog gelender.hr eventa kada su medalje osvojili gotovi svi. Danas osvojene medalje u pravilu predajem kantama za smeće. A osvajam ih na mnogim utrkama kad ima sto kategorija kako bi svi hranili svoj ego i osjećali se kao neki pobjednici.

Vašar taštine buljenja u medalje i pehare nisu mi sasvim jasni. Buljiš u neku kantu, laštiš ju par puta godišnje kao da je BMW i misliš si: kak sam dobar? Sobe pune nagomilanih medalja i pehara. A sve nekako izgleda isto.

Ponekad, doduše, neka utrka dijeli nešto posebno: mali komad umjetnosti, unikat kojeg vrijedi zadržati. Ili recimo dobru sjekiru. To je dobio pobjednik na jednoj ultri u SAD-u. Ali gdje držati svu tu kramu? Uspomene? Ja sam pobornik mentalne fotografije.

Velite sjećanja blijede? Fotografije? Slična priča. Nisam se utrkivao da bi se slikavao. Ali fotografije, one razvijene, u staromodnom fizičkom obliku, to može. A ne sto fotografija koje ću pohraniti u neki folder na kompu i više nikad otvoriti.

Trčim zbog užitka. Volim se natjecati. Dati previše od sebe. Podijeliti to s nekim oko sebe s kojim sam se natjecao. Ili samo sa sobom.

Za to mi ne treba potvrda od komada lima. U kojem se ne može ni skuhati kava.

A start paketi? Imam majica za obrisati cijelu vojsku prašnjavih limenih vojnika; majice u svim bojama i materijalima: Drei-fit, Kul-Maks, i naravno prije svega, pamuk vulgaris.

Ali zašto brale? Što nije dosta svog toga smeća u svijetu. Ne idem trčati radi majica, neidentificiranih letećih energetskih pločica, bočica nekog gadnog šećernog pića i medalja za pokazivanje ljudima koje to ne zanima. Da buljim u njih i govorim si kak sam baš super? Volio bih da organizatori daju opciju kod prijave: klikni ovdje i izaberi sačuvati okoliš, bez majice i finišerske medalje. Ma nek mi i naplate isto. Zaboli me. Kao i za nagrade. Novčane, želučane ili alkoholne. Super je to, ali ne trčim zbog toga.

A ručak?  Pa ne idem na trku radi gastronomskog doživljaja, nije mi špica pojesti tri porcije prdavog graha pa se onda žaliti kako je bio bolji na onoj tamo utrci. Ionako mi poslije utrke puno bolje sjeda ništa ne jesti.

Što ovaj namčor uopće očekuje od organizatora?

Dobro označenu stazu, kvalitetno odrađeni raspis i prijave, informirane i angažirane volontere, osigurani parking i dovoljni broj WC-a, a nakon utrke brzu obradu rezultata. Eto.

A ja odoh trčati.