100 nijansi crne trkačke depresije

1023

Trkačka depresija? Pročitaj upozorenje prije upotrebe tenisica!!! Trčanje može postati ovisnost opasna po vaše mentalno zdravlje? Ma daj, zašto bi itko padao u duboku depresiju jer nije u stanju trčati? Zar nije trčanje jedan od načina borbe protiv depresije? Samoubojstvo jer niste mogli više trčati? Halo?

Trčanje je postalo pomodno, svi danas pričaju o dobrobitima trčanja. Sve ugroženiji i rjeđi neprijatelji trčanja još ponekad straše novopečene trkače ozljedama, mrtvim koljenima, srčanim udarom, mišjom groznicom, no rijetko se priča o mogućim psihičkim problemima kao posljedicama trčanja.

Ali, pronađite bilo kojeg ozlijeđenog okorjelog trkača i pitajte ga da li se osjeća depresivno. Rezultati su porazni. Kako nešto toliko dobro i lijepo može biti izvor za toliku depresiju?

Kad vas moć trčanja napusti, tijelo je odjednom bez endorfina, pluća bez svježeg zraka, osjećate se tromo, odjednom primjećujete stepenice, ne uživate u hrani, ali jedete sve više, ili prestajete jesti. Osjećate mučninu i gorčinu kad gledate raspis za trku idućeg tjedna, samo pogled na vaših 36 pari tenisica dovoljan je da vam zasuze oči. Ništa u životu vas ne veseli, ne zanima.

Ako pitate gotovo bilo kojeg ultraša, no i većinu rekreativaca koji imaju desetak i više godina trčanja za sobom, o razdobljima bez trčanja često ćete čuti riječi: teška depresija, došlo mi je da se zabijem autom u zid, počela sam pit i zdebljala sam se ko prase, otkrila sam klađenje na utrke traktora i slično. I tu samo dolazimo do zaključka kako je trčanje kao i većina drugih ljudskih aktivnosti taman toliko zdrava koliko i jedinka koja upražnjava tu aktivnost.

trkačka depresija
Sean Andrish i ja na WUS 50K. Sean ponekad dobije epileptični napadaj usred utrke. Na ovo upozorava sve s kojima trči tako da se ne preplaše. U ovo doba smo i ja i Sean veselo trčali, danas smo obojica ozlijedeni; Sean je teže ozlijedio kralježnicu kada je pao na tračnice DC Metroa pri jednom napadaju.

O ovome sam jednom davno u dalekoj Americi pričao u kući okorjelih ultraša sa Seanom Andrishom i ekipom. Sean je bio solidan trkač (prvak SAD-a na 100 milja) i epileptičar koji je u trčanju pronašao važan ventil za životne probleme. O njegovoj epilepsiji se često i slobodno pričalo no svi u kući su sa zebnjom pričali o mogućem životu bez trčanja, kao da pričaju o životu s cerebralnom paralizom. I barem nekoliko ih je figurativno reklo da bi se ubili kad bi morali prestati trčati…

Čak i u SAD-u gdje postoji puno manja stigma od psihičkih bolesti i razgovora o ovisnosti, samoubojstvo je tabu, a pričati o trkačima koji su si oduzeli život jer nisu mogli trčati nije nešto prihvaćeno, pa se tako tek nakon što je Scott Jurek u svojoj knjizi o trčanju s miso pudingom, Eat & Run naveo slučaj Dave Terryja počelo malo više pisati i pričati o tom fenomenu.

Poznajem veliki broj trkača koji su se zakačili na trčanje nakon nekog traumatičnog iskustva; smrti roditelja, prekida dugogodišnje veze, problema na poslu. I kad trčanje bude taj ispušni ventil i štaka koja pomogne uspostaviti ravnotežu, sve je prekrasno. Samo, naravno, moramo nastaviti s trčanjem. Eventualna ozljeda može ne samo uzrokovati ne samo povratak svih onih problema koje smo sakrili pod tepih pomoću trčanja, već i probleme s netrčitisom. Trčanje, baš kao i svaka intenzivna fizička aktivnost može uzrokovati ovisnost, kod štakora, a bome i kod njihovih laboratorijskih krvnika ljudi.

Od prve ozbiljnije trkačke ozljede, rupture ligamenata gležnja davne 2004., do najnovije rupčage u koljenu zbog koje ne trčim već evo 9 mjeseci, i sȃm sam se suočio s blažim oblicima trkačke depresije. Na sreću volim i biciklizam, planinarenje, volontiranje na utrkama, godinama sam sretno zaljubljen, volim pisanje, čitanje. No, ipak ushićuje me i sama pomisao na to da ću valjda jednog dana opet potrčati.

Zamislite život bez trčanja. Neizdrživa pomisao? Pokušajte pronaći još barem jedan hobi u kojem uživate. Da li imate ijednog prijatelja koji ne trči? Da li ste zapostavili ljudske odnose zbog trčanja? Nemojte trčanje shvaćati baš tako ozbiljno. Svjesni ste svoje ovisnosti, i baš vas briga, ne želite ništa poduzeti? Ma dobro, vaša ovisnost je vjerojatno ipak jedna od zdravijih. Prekrasna ovisnost koja nas održava sretnima a posljedica su velika pluća, srce, duševni mir, nije to tako strašno. Ali budite onda jako oprezni prema svom tijelu, pazite se ozljeda, ne srljajte, ponekad samo par kilometara manje i sporije znači godine trčanja i uživanja u toj divnoj ovisnosti o tapkanju po kugli zemaljskoj.

Ali ako vas to bjesomučno trčanje straši, ako ste u ovom trenutku ozlijeđeni i bojite se tog odvratnog života bez trčanja – zastanite malo, dišite duboko. Pogledajte oko sebe, ne budite nezahvalni, pomislite koliko ljudi nikada nije imalo priliku probati trčanje jer im fale noge, jer odmalena umiru od gladi, jer im država to brani. Probajte se sjetiti još nečega u životu što vas ispunjava i usrećuje. Ako vam fale trkači, svijet trčanja, posvetite se volontiranju, organizaciji utrka, postanite trener i prenesite svoju ljubav za trčanje na druge, upozorite ih na svoje pogreške. Ako vas previše boli gledati druge kako trče, pokušajte naći neki drugi sport. Osjećate da su bicikl, plivanje, joga, a bogami i kajak nedovoljno dobra droga? Probajte umjetnost, ples, meditaciju ili branje gljiva. Ako vam baš fali natjecanje postoji i šah i svjetsko prvenstvo u branju maslina. Učinite nešto lijepo za svog partnera, dijete, ako ste solo odite volontirati u izbjeglički centar, naučite novi jezik, posadite krumpire, naučite opet čitati knjige, zaljubite se u nešto novo. Svi mi u sebi krijemo svakojake talente i strasti. Trčanje je samo kap u divnoj noćnoj mori zvanoj život. Žifili!