Izvaži me nježno: Vagom do pobjede? Ili poraza.

409
trkači i kile

Vidi je što je mršava. Razbolit će se! Mali kosturko! Cimetštanga! Puknut će mu kičma.

Naše društvo ne voli tanak struk. Mršavost je od davnina bila simbol siromaštva, debljina simbol bogatstva i plodnosti. Naše bake su dobivale histerične napadaje ako nismo polizali šesnaest tanjura hrane, a ostavljeni kolač značio je razmaženost i težak poremećaj koji vodi u bolest, smrt, pakao droge i kod recidivista na psihijatriju. Na alkohol i debljinu bilo je puno manje prigovora. Vidiš kako si se fino zdebljala, vidi kako mali, a može popit pivu. Ako je netko stvarno predebeo o tome se šuti, no ako je neko mršav, slijedi nutkanje bez prestanka.

Evolucijski sve to ima smisla. Krkan je postao krkan jer je jak i može hraniti sebe i obitelj, Krkanica jer može kvalitetno othraniti malog Krkija. Ostaci ovog evolucijskog kulta debljine vidljivi su u Africi, na Pacifiku i u Arapskom svijetu gdje je punašnost i dalje na cijeni kao statusni simbol i estetski prihvaćena. U Egiptu recimo 50% žena pada pod kategoriju pretilost. Žene tu statistički vode u „nerazvijenim“ društvima, a kako standard raste muškarci uspijevaju doći u egal ili recimo povesti kao npr. u Australiji. Tako je SAD 80-ih zahvatila epidemija pretilosti. Koja još traje…

A kod trkača sve naopako. Traži se lovac koji će izmoriti antilopu, Tarahumarka koja će uloviti panteru i onda još ispeći tortilju. Kad počnemo trčati nailazimo na kult mršavosti, koji u ekstremnim slučajevima kod pacijenata koji se zapale za rezultat, krene prema opsesiji nalik onoj u profesionalnom biciklizmu, gimnastici i ženskom baletu, aktivnostima gdje je bulimija učestala koliko i kod manekenstva. Na ovo utječe i sve jači pokret ortoreksije, produkt histerije „moram jesti zdravo“, s tim da se svaku treću godinu promijeni što je to zdravo. Kolektivna hipnoza.

Vratimo se našem trkaču koji želi smršavjeti. Za sve se krivi hrana i gravitacija, kile su krive za izgubljene sekunde, strgana koljena, poraze. Da imam kila kolko i ovaj da vidiš kako bi trčao. Vidi onu štrkljavu. Ljubomoru na mršave utapamo u kremšnitama. Ili na wc-u. A najčudnije biva kad se zatekneš s nekim od tih štrkljavaca i vidiš kako tamane sve pred sobom. Od pice do špeka, pa do nutele. Tu nešto ne valja? Samo to što trče 300 kilometara tjedno?

Poremećaje u prehrani susreo sam kod brojnih „ozbiljnih“ trkača, o biciklistima da ne govorim. Put koji vodi od neopterećenog Pere Perića do opsesivno-kompulzivnog Pere Štasamtopojeosadćutopovratit i nije tako dalek. U trčanju se mnogi pronađu i shvate ga puno preozbiljno, a prehranu vide kao način na koji direktno mogu utjecati na svoje performanse. Ortoreksija trčkalis jedna je manifestacija, vjera da će nas određena vrsta prehrane pretvoriti u superjunake. Anoreksija trčkalis druga je manifestacija u kojoj veliku ulogu osim psihe igra vjera u važnost gravitacije. Kod trko-muškaraca, na čiju se debljinu ionako blagonaklonije gleda u našem društvu ovo se uglavnom samo bazira na potrebi da budu brži, kod žena često još prelazi i u estetiku i opsjednutost celulitom i salom. No, kod oba spola iza ovog grma krije se netko tko treba pomoć da shvati kako klopica nije ništa strašno.

Na jednom svjetskom prvenstvu planinskom trčanju, nakon ženske utrke u kojoj je pobijedila Catherine Lallemand, netko iz našeg Cro društva je prvo primijetio da je cura sigurno anoreksična, a onda na moj komentar kako mislim da ipak nije, meni dobacio da što se javljam kad sam vjerojatno najdeblji trkač na prvenstvu. Rekao bih da sam tada imao na svojih 180 cm negdje 73 kile. A u to doba sam bio i najbrži u životu. Dok sam sa 68 kila, svojom najmanjom kilažom ikad, otrčao jednu odličnu Čazmu, i ubrzo nakon toga drastično pao u formi i doživio prvu ozbiljniju ozljedu. Možda slučajnost. Možda i ne. Još jednom sam se spustio ispod 70 kila i opet doživio sličan pad rezultata. I od tada sam skroz prestao pratiti kile i izvažem se samo na zdravstvenim pregledima i kod prijatelja koji imaju vagu.

Debljina je definitivno velik problem u razvijenom društvu, u kojem smo fizički aktivni život na poslu i u domu zamijenili sjedilačkim guzičarenjem od stolice na poslu do auta pa do kauča. I onda trošimo novce da bi se natjerali biti fizički aktivni i idemo na razna trčanja, cross-fitove i spinning, a mogli bi recimo samo ići biciklom na posao. Ili ne se brinuti di smo parkirali.

No, i mršavost je precijenjena kod trkača. Mnogi dugoprugaši i sportaši koji se bave sportovima izdržljivosti mogu imati velike koristi od normalne količine „zaliha“. Pogotovo u hladnijim uvjetima kada mršavci redovito pate ili u ekstremno dugim utrkama kada nakon deset sati potrošimo glikogenske zalihe, a ne uspijevamo probaviti hranu koju unosimo i onda ako nema rezerva tijelo počinje jesti samo sebe, ili se samo ugasi. Gledajući sportaše oko sebe, mogu primijetiti da su dugoročno ekstremno mršavi sportaši slabijeg zdravlja uz iznimke nekih „prirodno mršavih“ koji su i prije sporta bili tanjeg struka. Ekstremna, „elitaška“ mršavost je dvosjekli mač, jer iako ćete lakše ponijeti svoju težinu uzbrdo, onog trena kada prekoračite granicu vaše „optimalne“ težine sve oksimoronski postane teže, iako ste lakši.  Kako je neki dan izjavio profesionalni biciklist Nathan Haas: Elita kad je stvarno u top formi ima imunitet nekoga s odjela intenzivne njege.

Za bavljenje sportom ne morate biti mršavi. Ova cura je, na primjer, sa 110 kila završila brojne ultre. Nije pobjeđivala, ali je uživala vjerojatno više od mnogih mršavaca koji pate kada ne pobjede. Ne mislim da je njen primjer idealan, nije ni to neka sreća, ali poanta njene priče je da je najvažniji užitak u sportu. Ne brinite se o kilama. Otići će, ili neće, a ako vam je toliko stalo do rezultata probajte radije poraditi na tijelu, vježbajte, poradite na eksplozivnosti, hodajte umjesto da se vozite prijevoznim sredstvima i ne brinite se toliko o glikemijskom indeksu i broju kalorija na pakiranju.