S koljena na koljeno – saga o nesretnom zglobu

839
trkačko koljeno

Koljeno. Simbol snage i vlasti. Razna nadnaravna vjerovanja prenosila su ovu simboliku, tako od Biblije do učenja malijskih Bambara nema neke velike razlike u tome što koljeno predstavlja. Na koljena!

Za trkače pak, koljeno je simbol ranjivosti i zglob koji apsorbira kako težinu našeg tijela, tako i udarac o podlogu. S oko 40% posto trkačkih ozljeda odnosi uvjerljivu pobjedu u natjecanju za najčešće pokvareni dio u trkača. Dakle, možda ipak ima nešto u onoj priči kako trčanje uništava koljena?

Moja uzbudljiva saga o koljenu počinje u jugo 80-tim, kad me susjed gurnuo dok sam vozio Ponya pa sam sletio na tvrd i grub zagrebački asfalt. Puno krvi, mene petogodišnjaka brat nosi u naručju, suze. Dalje je sve nekako mutno. No, tad je to koljeno još bilo lako obnovljivi software i sve se nekako sredilo samo od sebe.

Odmalena sam volio verati se, skakati po prirodi, izazivati vraga lupajući o to koljeno, tako da fizioterapeuti često misle kako sam prošao kroz bezbroj operacija.
Ali kad sam u dvadeset petoj godini života počeo trčati, koljeno se već pretvorilo u lomljivi hardware, a ja pun sebe jer sam već nakon par utrka završavao na postolju, iako sam u to doba još pušio, oblokavao se i izlazio, bio sam uvjeren da sam neki nadnaravni nepoderivi stroj. Ego mi nije dopuštao shvatiti da su ozljede oko mene nešto što se može desiti i meni. Vježba? Jačanje kritičnih dijelova tijela za tijelo nenaviknuto na napore stalnog trčanja utrka—ma daaaaj, to meni ne treba.

Prvo je na jednoj Mrak Ligi u snijegu ostao komadić meniska lijevog koljena.

Menisk – Amortizer, hrskavični dio koljena koji raspoređuje prijenos sile udarca na podlogu, s natkoljenice na potkoljenicu i obrnuto. Ujedno najčešći dio koljena koji se trga, uslijed sila kod rotacija i savijanja u koljenu pod opterećenjem. Trčanje koje uključuje česte skokove po neravnom terenu kao stvoreno je za pobrati ovu ozljedu. Trekking, Škraping, orijentacijsko trčanje, imitiranje zeca, sve discipline trčanja po nestabilnom terenu mogu biti kobne po ovu hrskavičnu tvorevinu. Pogotovo ako ste teški i nemate adekvatnu muskulaturu.

Iako sam se nadao bezgrešnom zacjeljivanju i uvjeravao se da ništa nije puklo jer mogu normalno hodati, bila je to nada koja je umrla pretposljednja. Nakon dva mjeseca pauze otišao sam trčati i osvojio treće mjesto na Pazinčica Clearwateru, no, koljeno se pritom pretvorilo u trulu lubenicu.
Tako sam obavio prvu operaciju. Kušao sam prve čari meniscektomije, minimalno invazivne operacije pri kojoj kroz par rupica kirurg zaroni u bespuće koljenske zbiljnosti nekakvim simpatičnim bebama škarama i počisti potrgani menisk. Ovo je prošlo k’o pjesma, nakon par tjedana letio sam po nasipu, nakon mjesec dana trčao sam poput onog zeca. I tako već deset godina, s tim koljenom nikakvih problema.

Nažalost, umjesto da me ovo nauči pameti i da shvatim svoju kvarljivost te poslušam doktorske savjete i počnem vježbati muskulaturu koja drži koljena, ja sam odmah veselo krenuo trčati k’o manijak i godinu kasnije osjećao se možda i najbolje i najbrže u životu.

A onda je pukao menisk u desnom koljenu. Ovaj put to je bilo u zemlji iz nečijih snova, popularnoj destinaciji ambicioznih i glasnih ljudi, SAD-u.
Tamo je zdravstveni sustav malo drugačiji od našeg, a koljeno mi je priuštilo i to neobično upoznavanje. Izmesario me gospon kojeg sam uspio vidjeti samo na par minuta prije operacije. Kirurg koji slovi za neku facu koja se bavi popravljanjem igrača američkog nogometa, doživio je uvjerljivi poraz u usporedbi sa hrvatskom operacijom koju mi je pokrilo naše besplatno osiguranje. Oporavak je bio kudikamo sporiji, rezovi brutalniji i aljkaviji, anestezija bespotrebno totalna. Trebalo mi je par mjeseci da uopće počnem trčkarati, par godina do povratka u puni pogon. I pogađate, još uvijek baš i nisam počeo vježbati. Kad sam glup, onda moram biti glup do kraja.

Treća sreća: trčeći pored rijeke Potomac, opet u tom nesretnom SAD-u, padam i svom snagom lupam o veliku, tvrdu, je**** stijenu.
I kako to biva kad se neke loše uspomene zarežu u podsvijest. Čim sam se digao, znao sam da je opet pukao desni menisk. Ali, to nije bilo sve.

Patela je otišla. Odnosno trohla femura, hrskavično tkivo vezano za patelu.
Ovaj udarac definitivno nije bio presudan, ali bezbroj probavljenih padova učinilo je svoje. Vjerojatno je sve počelo bolnim padom pri posljednjem spustu na Učka trekingu, dok sam se 2008. ganjao za pobjedu s Ljubasom. Magnetska rezonanca kod pucanja desnog meniska pokazivala je traumu na tom mjestu no američki doktor na to nije obratio pažnju. Bol i kvrckanje koljena kod nošenja teškog tereta, kod sagibanja, kod skokova, mislio sam da je to sve posljedica meniska…

Sada sam dobio priliku upoznati suvremenu zbiljnost hrvatskog zdravstva u kojem il imaš love, il čekaš.

Mikrofraktura – operativni zahvat bušenja koštanog tkiva ispod ozlijeđene hrskavice malim svrdlom. Iz bušotine tada počnu šikljati stanice koje će izazvati stvaranje novog sloja hrskavice i popunjavanje rupe. Ova nova hrskavica po sastavu nalikuje, ali kvalitetom zaostaje za originalom, tako da je vjerojatnost punog povratka sportu oko 50% ovisno u lokaciji, veličini defekta, starosti pacijenta. Kao što to često biva kod novijih metoda, postoji više teorija o protokolima rehabilitacije, neki doktori vjeruju u vrlo spor i postepen povratak aktivnostima, dok drugi poput mog doktora vjeruju da raniji povratak sportu i aktivnosti pospješuje kvalitetu zamjenske hrskavice. Postoje i raznorazne injekcije (ACP, matične stanice, hijaulronske) koje čiče doktori prodaju, no klinički nije dokazana dugoročna korist od istih. A koštaju ko svetog Petra kajgana.

Pouka?
Kad se osvrnem na trkače oko sebe koji su uništili koljena mogu reći da su to ili ljudi koji ekstremno vole trčati po neravnom terenu, poput orijentacijskih trkača, ili teži dugoprugaši – u ovu kategoriju bi ubrojio i bivšeg sebe sa 180 cm i 75 kila. No, košarka, nogomet, ragbi, američki nogomet… sve su to sportovi još opasniji po koljena.

Dakle, pazi mudrosti, nakon tri operacije zaključujem da svi mi koji se bavimo ovim rizičnim sportovima po koljena trebamo poraditi na prevenciji. Ili završimo poput mene. Glup i gluplji. I tako godinama.

Epilog: Tek slijedi, 6 tjedana nije dovoljno vremena da vidim kako će koljeno podnijeti napore. Za mnoge profesionalne sportaše ova operacija bila je i njihov oproštaj od sporta, ali neki su se poput Ivice Olića vratili poput feniksa. Ja ću biti sretan ako se vratim trčanju. U najgorem slučaju tu su bicikl, plivanje, planinarenje. A odnedavno, i vježbanje.

Fotografija: runnersworld.com