DUT 2018: kupači na plaži, dehidrirani trkači, neobrani šipak, neka nova lica, neka iz arhive. Dalmatinske brege i HR trail pokorili dečki iz Zagorja i Slavonka-triatlonka. Jedan lijep vikend u Omišu, mjestu zločina zvanog Dalmacija Ultra Trail, aka DUT.
Omiš je u moju svijest utrčao 2005. sa ciljem Mosor trekinga. Lijep gradić, ja krepan, istraživanje uličica i mjesta nula bodova. Iduće godine više razgledavanja, kiša na grebenu Mosora, mokri spust po kamenčugama zabavan, Ana dobila Dariju u finišu.
Zavolio ja tako Omiš; Cetina, more, opake klisure koje nadvisuju gradić. Taman dovoljna količina dalmoškog šušura, bez kaosa masovnog turizma.
I čini mi se da se nije puno toga promijenilo. Ili mi se samo čini jer smo bili u post-sezoni?
DUT je svojem trećem izdanju privukao finu gomilicu od 700-tinjak ljudi, ponajviše zahvaljujući činjenici da je ugostio utrku za prvenstvo Kroejše u trailu. Uglavnom se pričalo o tom SEA DUTU, utrci na 52 km čiji pobjednici osim što se okitiše naslovom prvaka Hrvatske u trailu također zaslužiše i poziv u Hrvatsku trail repku.
Naravno, glavne face trčale su 100 km (Mountain DUT) ili 160 km (Sky DUT). No, kako sam o njima vrlo malo toga čuo pred utrku i kako sam na stazi taman odustao na mjestu gdje smo se spajali s tim non plus ultra svijetom, ograničit ću osvrt na SEA DUT.
Makarska je super lokacija za start. Biokovo te bahato gleda s visoka, more umiruje, a kavica na rivi utažuje žeđ za kofeinom.
Na startu stvarno gomila nabrijankovića i nekolicina vićki. Imenuju se favoriti među Hrvatima, a neki dezinformirani ljubitelji antikviteta čak spominju i mene. Neki se pribojavaju kamenjara, neki ga priželjkuju. Lokalni heroj favorit je Ante Pešić, svi spominju Nikolu Špoljara i Josipa Stipčevića. Budućeg pobjednika Grabovečkog tek netko spominje kao jednog od kandidata za prva tri.
Kod žena je epitet prvog favorita opravdala Maja Urban, ali pred trku o Ajdi Radinji i Anžeju Šenku, apsolutnim pobjednicima iz Dežele ni riječ. Pa da naglasimo, Ajda je završila apsolutno treća, samo ju je Grabovečki dobio od naših dečkiju, i to je daleko najbolji rezultat ove trke. Ona se ove godine već proslavila osmim mjestom na CCC-u, 101 km dugoj pratećoj utrci UTMB-a.
Kod žena su prvoplasirane Slovenke bile nedodirljive (doduše drugoplasirana Eva Tušar Suhadolc živi i radi u Splitu), no borba za PH, a i borba među Hrvaticama bila je puno zanimljivija.
Čekaj zar to ne bi trebalo biti isto? No, mi Hrvati patimo za dozvolama, birokracijom, licencama i dičimo se sitnim taštinama. Pa se ljudi koji su ustvari peti u Hrvatskoj hvale kako su drugi. Pa sad mali intermezzo za pojašnjenje nedužnim čitateljima.
To što posjedujete hrvatsko državljanstvo ne znači da se možete natjecati na Prvenstvu Hrvatske, njet. Vi morate pripadati klubu i taj klub vas mora registrirati i prijaviti. Kako sam i u trčanju i u biciklizmu bio registriran i licenciran i sâm sam iskusio to da sam završio sa medaljom koju po meni nisam zaslužio. Te medalje same po sebi su samo stvar taštine no nekima status vrhunskog sportaša koji ih prati može značiti financijsku stabilnost. Uglavnom, dosta je truloga u tom medaljarenju i sada recimo vidim da se treća Hrvatica hvali kao druga. A nije.
Prvo kroatističko mjesto Maje Urban, profesorice i stihopiskinje koja trči za AK Dubrovnik barem nije sporno, kao ni ono pobjednika, Matije Grabovečkog.
No, Urbanica je dugo, sve do posljednje okrepe bila drugoplasirana iza još jedne Slavonke, Ines Jozić, koja je, iako uvjerljivo druga Hrvatica ostala bez srebrnih lovorika zbog činjenice da njen klub nije pod Hrvatskim atletskim savezom. Glupa naša birokracija.
Tako je treća Hrvatica Ivana Vrvilo zaradila srebro, a četvrta Irena Smojver broncu-droncu.
Kod muških su neupućeni nakon prve kontrole mogli pomisliti da bi mogli prisustvovati iznenađenju. Naime tu je čak i prije Šenka prošao Ante Živković, no pretpostavka da ovaj cestovnjak nije stvoren za ovu stazu pokazala se točnom. Nije mu pomoglo ni to što je startao bez ijednog komada obavezne opreme, a ni na slavu organizatoru što ga nisu makli sa staze i diskvalificirali jer nema tu opremu (mobitel, bidon, mijeh sa barem 1l vode, zviždaljku, astro-foliju i zavoj) recimo na prvoj okrepi, kada je navodno bezobrazno htio proći mimo okrepe da ne gubi vrijeme na pokazivanje broja.
No, dečko je izgorio već na putu do druge kontrole i ubrzo odustao. Tako se pri vrhu jedno vrijeme odvijala borba dečki iz AK Zabok i Sljemenaša iz koje su uvjerljivo kao pobjednici izašli Zagorci.
Navodno je danak uzelo i gubljenje, no barem na dijelu staze kojeg sam prošao staza je bila dobro označena. Ali ako juriš ko mutav nizbrdo lako je previdjeti oznaku. A ako pred sobom imaš grupicu trkača onda je još lakše isključit mozak. A kad ono minutu kasnije okreći se natrag. A uzbrdica. Ovo se desilo i meni i dobrom dijelu vodećih, no to je dio traila koji zahtijeva i malo vještine trčanja brzo uz traženje oznaka. Daleko od orijentacijskog trčanja, ali ipak kudikamo više moždanih vijuga treba biti aktivno nego kod cestovnog tabanjenja.
Zagorski trojac zajedno je prošao do predzadnje kontrole u Pisku, a onda su se na putu do Lokve Rogoznice rastrojili. Grabovečki je pograbio naprijed do pobjede, Gorički je izgorio i pao na apsolutno osmo mjesto, a Špoljar malo iscurio i završio iza Radinje ali kao treći muški (drugi za PH). A onda opet to prijavljivanje.
Marin Mandekić, pobjednik ovogodišnjeg Velebit trekinga otrčao je daleko najpametniju utrku od svih, uspio je čak zadnju dionicu otrčati brže od Šenka i u samom finišu slomiti Ivana Bulića, no, medalja je Ivanova.
A sad malo iz intimne perspektive. Moje ambicije za DUT splasnule su kad sam prije mjesec dana uganuo gležanj. Taman pred Samoborsku trek šnitu, planirani dugi trening. Dva tjedna pauze i onda saznanje da imam odličnu ispriku za odustajanje, em operacija, em kamenje, em gležanj, em dva mjeseca nisam otrčao duže od 10 km. Ali išlo mi se vidjeti trku pa sam si zamislio: krenut ću lagano pa kud piklo da paklo.
Krenem ja tako iz Makarske, oko mene neka nova lica, i direktan pogled na borbu za žensku pobjedu u PH. Iako su me plašili da će staza biti teška, možda zbog iskustva sa Mosora, očekivao sam nešto kudikamo teže i tehnički zahtjevnije i stjenovitije. Barem što se Sea DUT-a tiče staza je pitoma. Tu i tamo neko rahlo kamenje, tu i tamo koja stjenčuga, dosta makadama, nešto cestica, dosta zemljice. Početni uspon više puta se sužavao do mjere da je nastajao čep i tu sam se nagledao tih sumanutih nabrijankovića koji misle da će tih deset izgubljenih sekundi na usponu biti neprocjenjivo pa se guraju ko sivonje. A onda je došla i nizbrdica. Tamo sam svjedočio kako se stanoviti Marko Orešković gura pokraj Maje Urban na mjestu gdje stvarno nije bilo potrebe, jer pedeset metara dalje bilo je mjesta. Da, stvar bude smješnija ja sam bio taj koji je vikao da se lik smiri, da bi se onda ja stropoštao i razbio na kamenje nakon što sam prošao Maju. Krvave ruke, ma nije ništa.
A onda je na uskom strmom usponu koji je odmah slijedio ona tražila da se ja njoj maknem. Dakle, problem je u meni, ja valjda nisam dovoljno nabrijan, fali mi testosterona. Ali, i kad se vratim u dane kad sam se borio za prvo mjesto na sličnim utrkama nikad se ne sjećam da sam imao potrebu za takvim ispadima. A i najbolji tehničari spustaši poput Bojana Jevševara i neprežaljenog pokojnog Dejana Ljubasa nisu me prelazili tako da bi se gurali. Ažblja-ažblja.
Mičem se Maji i na kraju tog uspona dolazi i prva kontrola gdje sam skužio da od adrenalina nisam ni primijetio da sam zbubao i rasjekao oba koljena. Tu sam napustio utrkivanje „mode“. Osjećam i bodac, malo mi i prsti trnu, polako se gasim. Usporavam i mogu promotriti stanje u ženskoj konkurenciji. A onda dolazim do mjesta gdje su se Sljemenaši strmoglavili van staze. Valjda kako sam i ja Sljemenaš i ja pratim stazu „izgubljenih“. Čiča-trkač kojeg sam pratio se okreće i sad treba natrag. Tamo gore gdje smo trebali skrenuti vidim par grupica, u jednoj prolazi Darija Bostjančić sa kojom sa jednom davno nastupao na pustolovnim utrkama. Vrijeme leti. Tu odlazim u mode „ajmo se samo probat prošetat do kraja“, no ipak je i to moje lagano bilo prejako za sadašnju kondu. Nakon druge kontrole sve više posustajem i javlja se inventivna ideja o odustajanju.
Toliko sam nepriseban da stalno mislim kako je tužno kako prolazim kraj tolikih neobranih drva zrelog šipka, ali mi ne pada mi na pamet ubrat jedan. Spuštam se prema Brelima s noge na nogu, gledam more u blizini i mislim si kako bi bilo lijepo skočiti u vodu. Na kontroli nema nikog poznatog kojeg bi mogao žicati prijevoz do cilja, a ne da mi se gnjaviti nikog telefonom. A niš, red coca cole, red mineralne, i ajmo dalje. No, na plaži u Brelima spas. Kristijan Šivak, ikona treking lige i Žana Rajić, omega AK Sljemena, sa prijateljicom Mirandom. Oni bodre i, u Kristijanovom slučaju, veselo zezaju trkače.
Ekipa iz snova kao nekad davno na jednom Velebitskom trekingu. Super škvadra za dobru zezanciju na kraju dana. Dakle, prijevoz do Omiša. Davno su za mnom prošli dani kad mi je bio problem reći da odustajem.
Na cilj stižem taman kad i Daniel Lacko vođa pustolovnog show programa najavljuje dolazak Špoljara i da utvrdim da bi organizator mogao ubuduće iznajmiti i koji mobilni WC. A onda na kraju i da na Omiškoj plaži pozdravim lito i sunce koje suši mokre kupače. Još da su pustili TBF na cilju… i dan bi bio savršen.
Fotografija: Žana Rajić
