Grlom u Koprivnjak: Per Babin Zub ad Grafičar (bez palca)

283

Napokon zima. Pahuljice padajte (ili bijela govna, ovisno o kutu (g)ledišta) pretvorile su peto kolo Mrak lige u nepredvidivu avanturu na u posljednji tren izmijenjenoj stazi.

Istraživanja staze iz najavljenog startnog uzletišta Grlo, podno Medvedgrada, zameo je snijeg tako da su na svoje došli zapadnjaci, štovatelji Ponikva, livade na kojoj se tesala alternativna scena grada Zagreba, URK i današnja Močvara. Festival Ponikve!

Prije starta su se, osim varijanata na stazi, prepričavale šeme i dileme oko ostavljanja auta za lakši uzmak iz Fort Grafičara nakon trke. Ipak, glavno pitanje bilo je kako osvojiti Koprivnjak s južne strane. Čangrizavi zvan Čangra tužio se na svinjsku gripu, pecaroš Kova se hvalio ne-treningom, Ivsha objašnjavao neke moguće varijante iz prošlih godina mrakovanja, omršavjeli Debeli je tvrdio da je staza prelagana za strgani gležanj. Za nepripremljene tu je olakšavajuća okolnost snijega i mogućnost praćenja tragova u netaknutim bespućima.

No, već na hladnom startu tragovi kreću u tri smjera. Krš i lom u mirnoj šumi. U-ne-zvijere-ne divlje svinje odlučuju zvati pravobranitelja za životinjski san. Više se ne može spavati na miru niti podno Babinog Zuba!
Mene je promjena staze nekako zbunila pa sam odluku o „laganom“ kolu gdje se čuvam nizbrdo zamijenio za „kolko ide“ uzbrdo a lagano nizbrdo.
Na startu odmah dejstvujem štapovima i nakratko završavam iza redovne linije Chappy-Shiki, no taj uigrani par mi očekivano bježi već na prvoj nizbrdici prema neimenovanom makadamu i ubrzo se na idućoj divljoj nizbrdici počinjem osjećati poput porculanske guske na putu u kamenolom. Glazura mokrog snijega na blatnom klizalištu plus strmina od 30-ak % jednako problemi.
Štapovi mi bježe na sve strane, čavlirane tenisice uopće ne pomažu, a još se moram izmicati i naletima ambicioznijih spustaša koji se zabijaju u mene, sporo-plutajuću opstrukciju na putu do blagostanja.

U jednom trenutku, u nekoj jarugi ostaju štap i palac moje desne ruke u trakici kojom sam držao štap. Između neke šikare i srušenog debla sve se zaplelo, a moje veselo truplo skliznulo blatnim jezerom. Nekako se uspijevam vratiti po štapove i palac, sve se čini ok.

Tu me prelaze Terzić, Curi, Čikar i još mnogi bezimeni heroji ove blatne epopeje.
Na dnu Blatare više nemam pojma gdje sam (kartu imam u ruksaku) i preostaje mi samo pratiti prvu slijedeću siluetu s lampom. Opet Sablja.
Sabljarić opet postaje moj kompas i sekstant. I onda se, naravno, u sve umiješa i Sparta (Paulin pas). Tu je povelika grupica ljudi oko nas, nikoga ne prepoznajem osim Tonija Matića. Nitko ne djeluje presigurno u to kako dejstvovati, a ja slijedim Sablju koji odlučno prolazi pokraj makadama na koji je skrenula grupica pred nama i kreće dalje. Pa onda via blattata i uprić u nebo. A tamo u daljini prolaze neke lampice.

Tu ostavljam blatnu Sabljarku i hvatam vlakić za postaju Babin Zub u čijem prvom vagonu prepoznajem Terzića i Curija. Njih prestižem na uzbrdici no slijedi nizbrdica i opet mi dečki bježe kao i Chichar, Bodić i ostali XX i XY kromosomci.
Di je taj Pšeničnak? Di da odem ako izgubim ovu grupicu? Opet lovim Chichara i pratnju a onda kreće najjača uzbrdica kola, strma snježna blatara po Babinom Zubu. Tri koraka naprijed pa sklizuljak. I tako bez kraja.
Tu po treći, ali ne i posljednji put u ovom kolu prestižem Terzića, pa Vuka pa Curija, na najskliskijem terenu i Maju Marukić. Toliko se skliže da se i uz pomoć štapova moram penjati lijevo desno poput pijanog bicikliste na Tour de Franceu.

Kad sam ispao iz ove ne-isušene kaljuže, ispred mene prolaze dva svjetalca. Dvojac na pariće Čapi-Šiki definitivno je izgubio vrijeme na neku dulju varijantu. Uspijevam ih dostići taman im se prikrpati u trenutku kad se odlučuju za još jednu dužu varijantu. Chappy navigira uz svoj vjerni ĐiPiEs, a Šiki ga prati u stopu. Ja remetim sklad.
Dolazim na novu strminu na kojoj Chappy udara potokom u nebo, Šikijaner malo posustaje, a ja ga prelazim i tako presijecam pupčanu vrpcu ovog mračnog para.

A onda, Deža Vju. Iznad nas neke lampice. Mi uzesmo dužu varijantu, jer opet je ispred mene moj dobri duh Terzić. Prelazim Terzića po posljednji put i eto kontrole. Pa opet nizbrdica na kojoj me malo ostavljaju neki dečkići, no kreće i završni uspon pa odlučujem raspaliti. Prolazim lampicu po lampicu i pred sobom vidim samo Chappya za kojeg krivo pretpostavljam da bi mogao biti prvi.

Opet nizbrdica pa gubim koji metar, no mic po mic se bližim Čapijaneru. I makar u trenutku kad ga uspijevam uloviti čak i imam ideju gdje smo, na dragoj mi osmici blizu Grajfove Kopanje, ne pada mi na pamet preći ga nego malo zastati, pogledati oko sebe.
Jao. Kako se spustila razina adrenalina, tako sam skužio da ipak nešto nije u redu s onim palcem koji je otišao na svoju stranu. Boli me svaki zaveslaj glupog štapa. Malo mi se povraća. Pa me trese zimica. Čekaj, jel i mene hvata svinjolika gripa?
I tako se primičemo Grafičaru, a ispred nas vidim još jedno svjetlo. Logično, ja sam toliko bio otraga i toliko puta odigrao pijavicu na mračnjacima koji su krenuli dužim varijantama da bi bilo sumanuto da smo prvi.
I sad kako ovo odigrati. Nije mi lako, fakat sam na rubu snaga, a i Chappy je vodio ovaj zadnji dio. Ali ovo mi je po palcu sudeći zadnje kolo, nije da sam igrao krpelja čovjeku cijelo kolo; pa kud piklo da paklo.
I krenem uzbrdo kolko me noge nose, prestignem svinjski svojeg lučonošu i odem na nekom križanju lijevo, Chappy desno. Desno je bilo brže.
Naravno. Sad opet nadoknaditi par metara, ispred vidim Subotino svjetlo kako ulazi u ugostiteljski kompleks Fort Grafičar, i opet udri. Prestižem na lijevo.
Opet ja lijevo. A Chappy desno. I eto mene pred klupicama a s desna Čapijaner zasluženo prodire normalnim putem u topla njedra meni ne-omiljenog planinarskog doma.
Unutra stišćem ruku Chappyju. Greška! Palac desne ruke boli ko zub pod bušilicom. Suboti zvanom Dadek Sobota zato dajem lijevu ruku.
Još sam zakrvavio i svoje omiljene vodonepropusne hlače. I poderao ih.

Stratište. Prvi svjetski rat, ratnici izlaze iz blatnih rovova. Ulazi Maja Marukić koja jauče da joj je ispalo koljeno, još neko jauče da je rasturio gležanj. Toči se loš voćni čaj, pivica, jedu se ispodprosječne štrudle, no atmosfera je vesela i mračna.
Meni je baš lijepo. Peć me ugrijala, popričao sa svojom mračnom bratovštinom, palac mi se opet ne čini tako strašno. Samo da mi nije auto u fakin Ponikvama.
I onda najljepši dio noći. Sam do Ponikva po Osmici. Debeli me pitao zašto ih ne čekam. Kao prvo operirana mračnjakuša, Mein herz brennt Ješka me čeka doma, ali kao drugo nema ljepšeg od toga nego bauljati sam po hladnoj snježnoj noći. Da nisam razvalio palac i da me nije opet počela tresti zimica bilo bi savršeno.
Opet sam se upitao kome je palo na pamet na Osmici u debla uglaviti katadioptere koji svijetle ko mačje oči po mraku. I kako još uvijek prvo pomislim evo neke živine a tek onda: ma ne to su oni katadiopteri..
Na trenutke me hvata slabost, tresem se, palac je sve gore, pa dramatično zamišljam sebe smrznutog u snijegu, no osmica nije predugačka, put poznajem i eto me. Taman kad do kultne livade i parkinga s gornje strane i zasigurno kraćim, boljim putem stiže i druga grupica nekih mračnjaka.

I to je to. S ovim „skijaškim“palcem veličine gležnja možda se mogu zamisliti na JGL-u, ali na pravim Mrak kolima Nou Vej.
Mrak liga jede svoju djecu. Ali djeca ju svejedno obožavaju. Do iduće godine. Jedna velika, mračna pusa.

Fotografija: Marko Grahli