Posebna biljka ta Mrak liga. Nit je orijentacija, nit je noćna trail utrka. Nit je Barkley nit je Jukola. Utrkuje se po mraku evo i u Rijeci, ima bezbroj noćnih utrka po gradovima. Ali nema do Mrak Kombe.
Da, u hladnoj Finskoj od 1948. održava se ta slavna Jukola, najmnogotrkačkija noćna utrka po divljini, u kojoj je prošle godine nastupilo 18000 orijentacista. O detaljima bi mogao pripovijedati trostruki pobjednik Mrak Lige, Edi Ocvirk, koji je davne 1996. tamo nastupio kako bi se pripremio za buduće nastupe na Mrak Kombinaciji. Jukola je dabrov kašalj za ono što me čekalo na Mrak Kombinaciji… [i]
Edi je jedan od neprežaljenih mračnih likova koje je pojeo mrak, godine, ozljede, djeca, obaveze, seobe naroda, zasićenost, pre/ne-zaposlenost, dosada. Nemoguće je sa sigurnošću prognozirati tko će iduće godine osvojiti MK, tko će se oduprijeti zubu vremena. Naravno, favoriti se naziru, no jedna gripa, jedan gležanj, jedan prespavani alarm i ode plasman. Ali da li je to važno?
Ostaje predivno bauljanje po šumi. Garantirano gubljenje, dezorijentiranost, smrzavanje, trčanje po pahuljicama, stropoštanje niz blatne padine i neka mračna poznanstva.
Posljednja Mrak Kombinacija ove godine odigrala se 6.2. Prvo poluvrijeme u 5:30 po ne prezahtjevnom i hladnom terenu Jutarnje Gelender Lige, na stazi koja se možebitno uskoro pretvara u gradilište Bandićeve sljemenske žičare. Tu su se iskristaliziralo za koga će posljednje kolo biti ili ne biti u ligaškim natjecanjima. Na silasku lijepa sunčana zora, na znamenitom sungazing-selfie „Rokijevom“ zavoju puknuto je novih pedeset fotografija #sunriseonsljeme. Najznačajniji neopravdani dobila je prvoligašica Petra Kontić koja je platila danak zaposlenosti i tako se oprostila od postolja i omogućila Maji Marukić koja je istrčala trijumfalni jutarnji uprić da neopterećeno dočeka drugo poluvrijeme. Kao glavna neizvjesnost ostalo je pitanje tko će se plasirati u prvu mušku ligu, Terzić ili Sobota?
I onda večernji tulum u Grafu. Najlakše i najveselije kolo za dižestiv nakon šest tjedana divljanja po Sljemenu. Tulum su uveselile i neke arhivske mrak spodobe koje su ovogodišnju mrak ligu zapostavile. Uključivši i mog lajavog prijatelja „Mnogoimenauskasa“ Kikicu Šivaka, s kojim sam prodefilirao zadnjim poluvremenom.
Odlučivši čuvati relativno frišku ozljedu palca, proveo sam kolo u veselom društvu Kristijana i njegovih školarki iz Zagrebačke treking škole. Lako je zaboraviti koliko je ova manifestacija neobična ljudima sa strane, i koliko je uzbudljivo kad prvi put trčiš u šumi po mraku.
Iz sanjarenja me vraća zavijanje neurotičnog Kikija, najnabrijanijeg štovatelja Mrak Lige, čovjeka koji je godinama vodio opskurne mračne statistike i koji je bez obzira na nedolaženje bolje znao detalje staze svakog kola ovogodišnje lige od mene koji sam ih pohodio.
Ispred nas neke lampe.
– Šta je, pičke! Vraćate se na cestu! Diskvalifikacija.
Tipična Kikijeva drečava provokacija.
A onda se iza lampice ukazala Teta Emica, gospođa orijentacistica od kojih 70 godina. Kratko klafranje o tome koliko je Emiliji trebalo do prve kontrole (26 minuta) i naša družina nastavlja put pažljivo se gegajući nizbrdo.
Mimoilazimo se sa škvadrom iz sredine poretka, većina se trudi, neki veselo plahutaju. Na kontroli sam uvjeren da smo zadnji pa skupljam kontrolnu cvikalicu, no odjednom u šumi spazismo svjetlo koje se kreće u pravcu kontrole – Veljac. A čovjeka smo već sreli kako se vraća s prve kontrole. Kristijan daje upute Veljcu kako presjeći do druge kontrole dok se naša družina vraća onim putem prema cesti. Malo brbljamo malo trčkaramo, mimoilazimo se s ljubiteljima Mraka i s ceste primjećujemo lampice koje dolaze iz čudnih smjerova. Veljac i trio fantastikus: jedna Tajana i dvije Ivane, cure koje su provodeći sate na Sljemenu naviše uživale u Mraku ove godine. Dojma sam da su u cilj dolazile puno veselije od nas nabrijankovića i ne sumnjam da imaju cijelu Odiseju za ispričati o svojim dogodovštinama.
Vraćamo se cestom, kratki uprić do Grafa, a tamo je raspašoj. Svako malo slušam od nekog kako bi ovo moglo trajati još mjesec dana. Meni je, recimo, baš taman. Da je duže ne bi valjalo. Čak mi je i Grafičar ove večeri ok, nekako smo ga u potpunosti preuzeli; sjajno ispada proglašenje, sve je nekako kaotično i toplo oko srca.
Maja i Chappy osvojili su svaki svojeg spola prvu ligu, Terzić osigurao ostanak u drugoj, podijeljene su slavljeničke lubanje i mračne medalje i počelo je odbrojavanje do iduće Mrak Lige. Još sitno.
[i] Fabrikacija i kleveta autora
Fotografija: Goran Poljak
