Kod Stare Svinje ili kako je počeo mrak na mom potoku

326
Mrak liga

Kako to već biva svake zime, taman nakon što se riješimo stare, potrošene godine, na obroncima Medvednice odvija se ritualno buđenje tamnih trkačkih strasti; mračni megaspektakl zvan Mrak liga.

Igra grupice dečkića koji su se na vrhuncu trkačke treking renesanse zaljubili u bauljanje po obroncima Medvednice ulazi u dvanaestu godinu. U međuvremenu su tih desetak majmuna i pokoja majmunka narasli u solidan čopor od sedamdesetak ljudi, koji provode jednu noć tjedno u sljemenskim gudurama i svinjojebinama.

Kad kažeš da ideš po mraku na Sljeme, ljudi su najčešće malo zabrinuti no pretpostavljaju da se krećeš markiranim putevima u potrazi za određenim planinarskim domom, a ne da gacaš po nekom potoku u potrazi za znamenitim sljemenskim toponimom „Stara Svinja“. Say what? Što.

Svi ti ljudi ne znaju što propuštaju. Dvajst kuna za povratak u doba lovaca i sakupljača koji su se izgubili na pikniku i sad bježe od čopora gladnih sljemenskih mamuta koji te obasjavaju punjivom čeonom lampicom. Divno.

Mrak liga počela je kombinatorskim kolom. Koktel jutarnjeg i večernjeg mraka, bezglavog šprinta uzbrdo na jutarnjem „gelender zornica“ kolu i bauljanja gore-dolje na večernjem kolu, koje je vodilo od institucije poznate po solidnoj međimurskoj gibanici, pansiona Snježna Kraljica, preko te Stare Svinje i vrha Cer2 (rođak od K2), pa natrag u ralje gibanice do Kraljice.

O jutarnjem kolu možda samo par crtica. Psi. Pun mi je kupus neurotičnih pasa, prestrašenih i uzbuđenih, koji histerično laju na startu i preko kojih se popikavam, jer je vlasnicima tlaka držati ih na lajni i startati odostraga. Sve vlasnike istih bi poslao u neki gulag ili na neki canicross. Znam da u Hrvatskoj vlada pravilo da su zakoni tu da se krše, ali znate li vi psetofili da je u parkovima prirode širom svijeta, pa tako i u Rvackoj, zabranjeno puštat psa s lajne? Ali, naravno da u državi u kojoj se nekontrolirano ruše brda šume i nasipavaju doline smeća, nikog nije briga. Ali da, u šupskoj Americi me nikada nije napao pas, ne sjećam se da sam stao u pseći drekec i nikada u nacionalnom ili parku prirode nisam sreo cucka koji nije bio na lajni. U Hrvatskoj me od povratka već dvaput napao pas, a o govnima da ne pričam.

Dakle, na startu dreka i neuroza umjesto zena, a onda uobičajeni stampedo za ulazak na strmu stazicu. Tu me već uobičajeno izgura grupica nadobudnih koji na kraju ostaju desetak minuta iza mene. Ljudi, a da probate malo obuzdati hormone? Ubijete se za tih prvih 5 minuta umjesto da krenete polako.

Nakon što sam se spotaknuo na Spartu (pesek), i nakon što me Maja Marukić skoro lansirala niz padinu, želio sam samo pobjeći od gužve, pa sam i ja čim sam pronašao priliku za prestizanje krenuo prejako.  No, bio je gušt osjetiti kako mi visi slina od napora već na „gipsu“. E jesam se debilno zaletio.

Za razliku od ostalih kola mrak lige na kojima je važna orijentacija ili prethodno istraživanje staza, tehnika trčanja nizbrdo ili praćenje nekog tko poznaje stazu metodom priljepak, na JGL kolu samo trčiš uzbrdo, i kako bi to rekao jedan pobjednik Sljemenskog Maratona, Jozo Delaš, kolko ideš, tolko vridiš.

No, ono zbog čega volimo Mrak ligu je taj večernji dio, u kojem se orijentacijski tudumi poput mene gube na svakom koraku, u kojem ponekad ostaneš sam u mraku i nemaš pojma gdje se nalaziš, u kojem se strmokurčuješ niz strme padine na kojima inače piju kavu samo dokone divlje svinje.

Ovo kolo bila je prava poslastica. Prilaz svakoj kontroli nudio je više varijanata i teško je bilo precizno procijeniti isplativost svake. Stampedo sa Snježne Kraljice prema Staroj Svinji krenuo je cestom, a onda se nakon Puntijarke na Bikči, u svim pravcima šumom razbježala mračna družina. Neki su napali kontrolu po potoku odozgora, neki po hrptu, neki po vlaki odozdola, a neki su već ovdje izgubili sat vremena i onda se krenuli vraćati do Kraljice bez sakupljene ijedne kontrole. I njima je vjerojatno bilo najnezaboravnije.

Vaš reporter, koji je iskoristio nepošteni joker kvisko organizatora za povratak u prvu ligu, a koji mi je dodijeljen prilikom odlaska preko plave bare, krenuo je s noge na nogu donjom varijantom. Koljena su prestrgana za nekakve jurnjave nizbrdo, štapovi su mi najbolji prijatelji. Na Bikči sam ispred sebe vidio vodeće cure koje su izgledale totalno nabrijano i koje me sve ostavljaju u oblaku blata na putu do Svinje. Staru Svinju, lokalitet kojeg sam otprije poznavao kao ono odlično nalazište lisičarki kod mog potoka ispod Donjeg Mrzljaka, pronašao sam uz manje krivudanje i tamo stigao ambicioznog petoligaša Aljošu Parotata, još jednog Slovenca koji je pronašao nekakav život u Hrvatskoj. I sad jedini dio staze za koji mogu reći da sam ubo put. Više-manje. Do Cera2 sam išao s donje strane, u podnožje stigao nizbrdo makadamom i napao ga s južne strane strmim uprićem s vodoopskrbine čuke. I stigao na kontrolu odjednom među prvih deset, a ako je bilo sudeći po lampicama na Svinji sam bio eventualno 35-ti. Do ovdje sam se štedio, uglavnom solirajući s obzirom da sam pristojno istražio stazu i želio uživati u mračnom samovanju. Na putu do Snježne nastavio sam solirati, ali uz pokušaj ubrzanja do daskice. Tako sam prestigao grupicu, koja me kasnije opet prestigla kada sam uzeo ziherašku, ali dosta sporiju varijantu od Hunjke po cesti.

Spominjao sam lige? Da, te lige su posebnost ovog natjecanja, u njihovom ustroju i implementaciji vidljiv je utjecaj nogometa na trekere osnivače, uz određene elemente preuzete iz tenisa (recimo taj moj wild card za ulazak na glavni turnir). I te lige sve čine zabavnijim, i glupljim u isto vrijeme. Zabavnijim, jer se boriš protiv nekoga za ulazak i ispadanje, jer u igru ulaze razna taktiziranja i nastaju ljuta rivalstva; glupim, jer se apsolutno najbrži ponekad nalazi u trećoj ligi (kao Vedran Gračan prošle godine), pa pobjednik Mrak lige nije i najbrži mračnjak. No, to je čar ove igre; pravila su izmišljena i nepravedna, ali se znaju, pa su onda ipak pravedna.

O ligama zasad, de gustibus non est disputandum, samo uz opasku da mi se čini da će borba za žensku krunu između Maje, Petre i Ivane, a onda apsolutno i relativno Paule, biti kudikamo zanimljivija nego muška gdje Chappya i Gračana samo bolest ili izvrnuti gležanj može odvojiti od relativne i apsolutne pobjede.

Iduće kolo seli na zapad, u po ničemu poznati Jablanovec iz kojeg ćemo krenuti prema Kamenitim Svatima i Jambrišakovom Vrelu. Ako ste željni probati nešto divlje, eto. Navalite na Mrak. Na Jablanovec.

Ne ovo nije orijentacija, ovo nije označena utrka, ovo nije šetnja, ovo nije pošteno. To je samo još jedna Mrak Liga.

Reze ujutro

Rezultati popodne

Fotografija: gelender.hr