Odnosno: Tradicionalno tumaranje zagorskim bregima uz šumske jagode
Kao i tri godine dosad, prvi vikend u lipnju u našoj je obitelji već tjednima bio rezerviran za Mala Erpenja Trekk. Treking utrka u organizaciji SD Mala Erpenja već je nekoliko godina tek dio šireg programa koji se odvija tijekom tog vikenda te uključuje malonogometni turnir, koncerte i slično.
Kao i uvijek, na raspolaganju su nam bile dvije kategorije: Šumska jagoda (12-ak km) te oko 22 km Velike jagode, obje uz bauljanje obližnjim brežuljcima, stazicama, vinogradima i klijetima. Nas par stotina sretnika uživali smo u subotu skakućući po prašini, makadamu, blatu i šumskim puteljcima, malo se zabavljajući kartom (u orijentacijskom smislu ove godine nismo dobili neke dramatične zadatke), a malo se šlepajući onima koji se snalaze bolje. Još uvijek se sama sebi nasmijem kad na istom startnom mjestu, pred Društvenim domom Mala Erpenja, dobijem kartu i od prošle godine prepoznajem tek kako sam utrku započela i iz kojeg smjera sam se vratila na cilj. Sve drugo mi ostaje u magli – dok mi eventualno tijekom same utrke ne svane da sam ovdje već bila.
Srećom, moj desetogodišnji nasljednik je snalažljiviji u orijentaciji, ali i puno prisebniji, što mi puno znači dok znojnim rukama vrtim po peti put kartu u iščekivanju baš onog the skretanja koje nas može spasiti od sigurne propasti povratka ili velikih obilaznica. K tome, u potpunosti je uvježbao tehniku galopa stazom, naglo kočenje kad ugleda crvenu točkicu u travi sa strane, precizni hvat prstićima i trpanje šumske jagodice u usta nakon čega utrka može krenuti dalje.
Doduše, još par minuta uoči starta durio se i govorio da ne bi on nikamo išao, on bi se vratio kući, gladan je, žedan je, umoran je… i tako dok nije s razglasa čuo odbrojavanje do starta, a kad su kuburaši tradicionalno označili start (kubure smo mogli čuti još par puta, naime kad pobjednik utrke ulazi u cilj), mezimcu se svijet promijenio kao malom Bušmanu nakon što ga je zveknula boca Coca-Cole u glavu. Od glavnog njurgavca čovjek se preobratio u idealnog druga, suputnika i trekera. Čak je izdržao moju genijalnu ideju da ne trošimo vrijeme na prelazak potoka preko mosta već da pretrčimo polje i preko debala pregazimo potok – navedenu avanturu smo završili u egzorcizmu koprivnjaka. Kad bismo se priključili grupici ostalih trekera, više puta bi me pitao jesmo li dobro skrenuli, a onda bi zaključio da, ako zalutamo, možemo zapjevati da Možda netko me sabotira…
No, nije samo iznimno dobra sinekova volja doprinijela mom oduševljenju utrkom, iako nam je zadnjih par obiteljskih trkačkih avantura bilo… zahtjevno. Primjeri: Crazy Hill Trail ili kako odlučiti da mrziš biti na utrci, Wings for Life ili ugodni doživljaj za starijeg sina i smrtna dosada za mlađega – spoiler alert: treba samo izdržati da on čuje catcher car koji se približava, nakon toga je oduševljen, ciči, vrišti i utrkuje se… No do tog trena – potpuni pakao. Nakon navedene dvije uspješnice, muž i ja smo odlučili da ih nećemo voditi čak ni na alma mater obiteljskih nam trekinga, Zagreb Trail, koji je ove godine došao u večernjem izdanju i s besplatnim dječjim startninama, već smo tu toplu večer ostavili nasljednike u kolopletu Fortnite plesova kod kuće i sami se počastili trčkaranjem po obroncima nad središtem grada.
Ono što čini MET nenadmašnim događajem su pozitivna energija i zabavni duh organizatora, od pomoćnika za stolom dobrodošlice uoči utrke, preko volontera na kontrolnim točkama do fešte na kraju. Koristim priliku da se ispričam djevojkama i momcima na prijavama – izludili smo ih našim „poslovnim paketom“ (firma za koju radim plaćala je startnine svojim zaposlenicima) i promjenama u zadnji čas jer se ovaj nije pojavio, drugi nije poveo djecu, treći je došao sa suprugom… i ti ljudi su sa smiješkom korigirali podatke i rješavali sve naše zahtjeve. A ta vibra je očito vrlo zarazna – svi trkači koje smo sretali po stazi su puni energije i stalno spremni na zezanciju. Pohvalit ću i organizaciju kontrolnih točaka, jer je vode bilo u izobilju, što je bilo i više nego dobrodošlo na temperaturama oko tridesetice.
Budući da na start dolazi sve više obitelji, organizator je ove godine predvidio i dječji poredak za mlađariju do 14 godina te mini startne pakete. I jedino što želim u budućnosti jest da Mala Erpenja Trekk ostane baš ovakav kakav je bio danas: mala, vesela i zabavna utrka za cijelu obitelj.
Fotografija: Mala Erpenja Trekk
