Do zadnjeg trena nismo bili sigurni hoćemo li ići ili ne – nesretni termin utrke baš tijekom utakmice za 3. mjesto Svjetskog nogometnog prvenstva uzrokovao je najave prebacivanja s poslijepodnevnog na jutarnji, pa zatim opet na (drukčiji) poslijepodnevni termin. U tom navlačenju smo spali s desetočlane ergele na naš standardni obiteljski set. Sveukupna posjećenost utrke je bila vjerojatno u skladu s početkom sezone godišnjih i krajem gore spomenutog prvenstva, dakle 150-ak ljudi koji su vjerojatno potražili spas od sportske histerije i kolektivne disocijativne fuge koja je izbrisala sva sjećanja na nesređeni sustav, manjak budućnosti i davatelje lažnih iskaza po sudovima.
Napeto mi je bilo sudjelovati u jednoj sljemenskoj utrci, biti među ljudima koji nas inače zaobilaze dok se mi teškim batom gegamo prema vrhu, uklopiti svoje kratko trkačko iskustvo u rutinu Zagrebačke gore. U ime toga, poslah svoje maloljetne mužjake i oca obitelji na 8-kilometarsku Light stazu, a sama sam se prijavila na 13 kružnih Active kilometara. Challenger je pak ruta trebala objediniti dvije ranije navedene dionice u iznenađujuće kratkih (pretpostavljam i varljivih) 21 km. Start, cilj i minglaona su bili na vrhu.
Bez obzira na to da smo uoči trke dobili karte i stekli ideju oko toga što nas očekuje, brzi start s podnožja TV tornja pretvorio se u zatečenost strminom HPD-ovog puta koji nas je strmoglavio do Kraljičinog zdenca u samo 3,5 km. Gracioznošću netom okoćenog Bambija tupkala sam niz stazu svjesna da jedva držim stabilnu poziciju u mnoštvu jer se nisam usudila izložiti nožice većoj brzini. Na Kraljičinom, ujedno i prvoj kontrolnoj točki, simbolički sam liznula vodu iz izvora i trknula preko ceste dalje u brijeg, ali avaj – što sam trčala, trčala sam. Uzbrdica pred nama dopuštala je u najboljem slučaju stabilni tempo brzog hodanja, a neki su se već položili po panjevima i deblima da dođu k sebi. Na spoju medvedničke transverzale i staze 12, krenuli smo još malo u brijeg uskom pješačkom stazom koja je, nakon neinspirativne HPD-ove staze i dijelova standardnih planinarskih ruta, bila prvi ljupkiji dio utrke. Ekipa je zapela u poslušnoj kilavoj koloni u kojoj nitko nije imao snage niti pretjecati. Ta agonija traje sve do sljedeće kontrolne točke pred kapelicom Sv. Jakova.
Nastavljam ravnom dionicom koja slijedi, vraćam dah te izlazim na Sljemensku cestu. Tijekom tih stotinjak metara asfalta, dok me zaobilazi jedan automobil i mašem dvama biciklistima, preplavi me neočekivano fantastični osjećaj. Odjednom sam spoznala zašto. To je to. Ja trčim Sljemenom. Ovaj brijeg pod kojim sam rođena sjeća se mojih pohoda iz djetinjstva, s faksa (s dvije boce u ruksaku), uz obitelj, s frendovima tijekom ljetnog after worka dok su djeca u nekom kampu, ali ovo je prvi put da stišćem to tlo punom težinom i kakvom-takvom brzinom. Staza s ceste skreće na široku šumsku stazu vodeći me polako prema zagorskoj strani. Odjednom ostajem sama, brži su daleko ispred mene, a sporije sam – u nadahnuću trkačke ekstaze – ostavila izvan dohvata. Plavo crijevo mijeha za vodu, koje namještam bliže vratu, izaziva asocijaciju u zagrijanoj glavi: Oko moga vrata vijori šal… pomišljam kako su stihovi koji su opisali umjetnost, opijate, malu smrt ili kombinaciju navedenog, ali prilično sigurno ne trčanje po prirodi u sintetičkim gaćama, idealni da predoče moju trenutnu samodostatnost i posvećenost samoći i zvukovima koji me okružuju, i samo se prepuštam šumi, zvuku vlastitih koraka i daha, prolazeći kroz zadnje trzaje dnevne topline koju polako preuzima sparina ljetnog šumskog sumraka.
Stižem do zadnje kontrolne točke na našoj ruti, osvježavam se vodom iz potoka i nastavljam uzbrdicom uz Bistransku goru, ponovno u društvu nekih momaka. Uzbrdica me ponovno resetira na prozaične postavke, šutke se krećemo u stabilnoj formaciji koju pokušavamo razvaliti tek tijekom jedne ravnije dionice po kolnom putu. Vadim kartu i polako se pripremam za završni uspon koji će biti negdje uz skijaške žice (tako kartu čita moj naivni optimistični duh) … Odjednom se preda mnom ukaže Crveni spust glavom, a duž njega jedva primjetno mile figurice u full-color verziji Igmanskog marša. Ne samo da je strmo, nego još čovjek ne vidi ni kraja, pa sam se već jednom vidjela kako došepavam do cilja na vrhu, a kad ono – ima još… S vremena na vrijeme okrenula bih se i bacila pogled koji kroz izmaglicu puca na Zagorje, ali ništa mi to nije olakšalo muku. Dočepavam se nekako kontrolne točke 4 koja služi samo Challenger ekipi koja nastavlja dalje zadnjih 8 km, dok ja finiširam utrku u zadnjih stotinjak drhtavih koraka. Kratki istez, flis na leđa, izotonik zaliven hmeljom i (napuklim glasom gorštaka) – ne-o-pi-sivoooo!
Fotografije: Krešimir Golubić
