Ništa nije stalno nego Promina, i Nikola Smolić

460
Promina Trail 2019

Dalmacija ima Trail ligu, to je stara vijest, na Promini je trka, još starija vijest. Nikola Smolić, 58 godišnjak pobjeđuje, opet, ništa novog.

Sirovi kamenjar me uvijek privlačio, od prvog Mosor trekinga, skakutanja po Pašmanu, izleta na DUT. Kamen, sunce, dehidracija, poskoci, makija. Svega toga bilo je i na Promina trailu 2019.

Ova utrka odlučila je postati nekakva ITRA, UTMB kvalifikacijska. No, po duljini ne zadovoljava kriterije za kvalifikacije za glavnu UTMB trku. Koga briga.

Ove godine je najduža trka malo produžena; dodano je i još singlica na račun makadama. U svakom slučaju ovo je pravi trail i, uz Samobor trail, tehnički najteža staza koju sam otrčao u posljednjih par godina.

Starta se iz Pršutograda zvanog Drniš. Tu se vidjelo da je trkoholija zarazila i dalmatinski krš. 500-tinjak ljudi na tri utrke i to za vikend u kojem se održavaju čak tri trail utrke u Hrvatskoj (Kalnik i 100% Trail).

Malo asfalta i ubrzo se počinjemo verati na Prominu prolazeći pored Siverića, nekad rudarsko-industrijskog centra, danas pustog mirnog sela.

No, ubrzo se opet spuštamo. Ova staza je kao dugi let s puno turbulencija. Stalno gore-dolje. Kako sam tek ovlaš pogledao visinski profil, očekivao sam tri uspona i spusta. Kad ono.

Fora su bili mnogi dijelovi koje je organizator istrasirao flaksericom, dakle, di ide trail, tu prije nije išao nitko. Ovo ukazuje na (za mene) dobar ukus organizatora, koji umjesto dosadnih makadama nudi čudne makijaste puteve. U svakom slučaju, za trasiranje i označavanje ovakve staze potrebno je puno truda.

Super označena staza nakon prve okrepe kreće u kamenu fazu, koju će, uz kratke pauze, zadržati do kraja. Promina ima nešto MedMeksovski. Jako malo vegetacije, sve djeluje pusto i surovo. Tu i tamo malo vode; staza je prošla mimo jednog izvora, tu i tamo neka spaljena šuma.

Pred uspon na sam vrh prelazi se i prve stijene. Ovdje je ispred mene jedan trkač sa srednje staze za fotografa izveo zvijezdu. Malo nadrealno. Na ovaj prizor Eva Tušar Suhadolc, slovenska oboistica iz splitske filharmonije, pobjednica najduže trke, počela je kliktati. Klik. Mentalna fotografija. Makar možete i na FB stranici Promina traila vidjeti fotku…  

Na drugoj okrepi spojile su se sve tri staze i vladao je mali kaos i krkljanac. Ovo je iznerviralo nekog krkana s duge staze koji je volonterkama nervozno odbrusio da ga brže služe. Oladi Brale.

Onda uspon na Čavnovku, 1149 m visok najviši vrh Promine. Dok sunce piči ja se penjem, a u daljini gledam razglednicu snjegovitih bosanskih planina. Pogled ko iz aviona. Nakon vrha novo skakutanje po stijenama, silazak prema sajli.   

Ta prominska Via Ferrata iliti sajla nije baš nešto, odron kojim se spuštaš uz pomoć sajle. Rukavice dobro dođu. Nakon sajle slijedi i meni najružniji dio staze, sipar niz koji bi se trebalo kotrljati, a ne trčati. No, ljepota je u vlasniku tenisica; nekada sam obožavao takve puteve i vjerujem da je netko uživao i u ovom dijelu staze.

Napokon kraj drndanja i kreće lijepa stazica koja prolazi pored izvora Veliki Točak. Tu sam tanak na vodi, pa se odlučujem za jedno spontano napajanje na potoku. Fina voda.

I onda zid. Strmi kameni zid uz koji pužem skoro četveronoške. Na vrhu zida je prijevoj s kojeg vidim iduću okrepu, no još je dug put do nje.

Opet strmo dolje. Kroz opožarenu šumu i makiju. Gledam ima li šparoga, no šipak, pa mi preostaje da skupljam smeće koje su bacili natjecatelji ispred mene. Hidra ISO bočice posvuda, gelovi, ma divota, nešto će biti za buduće generacije arheologa koji će u 36. stoljeću proučavati navike prastanovnika Promine.

Na kraju požarišta opet se penjemo i uskoro izlazimo na makadam. Valjda jedina duža dionica makadamarenja. Dosadno, ali ugodno za pred kraj utrke kad si već strgan. Posljednja okrepa i onda strmi zeleni zid. Ovaj put ide strmo uzbrdo kroz makijasto nisko raslinje. Treba dizati visoko nogu, ili psovati i popikavati se. Ovdje je zimzelena šuma živa, prekrasna, a ta trnovita zelena makija mi je nekako draga ko da je mahovina. Najljepši dio staze, neobična vegetacija. 

Navrh brda, put do doma. Još malo trčanja pa ugodnoj stazici i cilja na livadi pred domom.

Promina Trail 2019

Moja utrka pokazatelj je kako nikada nije kasno za početničku grešku: zaletio sam se i pukao nakon prve kontrole. Ali, zato sam barem imao priliku odgledati prvih sat vremena utrke pobjednika Nikole Smolića, najžilavijeg hrvatskog dede među trail trkačima, mudrog i borbenog natjecatelja koji se rijetko zaleti a uvijek da sve od sebe i nerijetko tako pobjeđuje svoje tridesetak godina mlađe konkurente. Dokaz da nikad nije kasno. Nikica se, naime, trčanjem ozbiljno počeo baviti tek prije desetak godina, u kasnim četrdesetima nakon što je dobio zabranu nastupanja na biciklističkim utrkama zbog jednog trening incidenta. O Nikici bi se dalo svašta reći, ali to ne mijenja činjenicu da je sjajan trkač.

Na kraju sam zbog sporosti i obaveza odmah nakon ulaska u cilj morao krenuti pješke prema autu, kojeg sam strateški ostavio na putu prema domu (kampirao sam podno izvora Mali Točak, pa biciklom otišao na start). Vozeći nizbrdo makadamom naišao sam na grupicu nezadovoljnih trkačica koje su, previdjevši moju ZG registraciju, zaključile da ako imam auto na brdu i spuštam se onda sam organizator i derale se na mene da kako nema kombija koji će ih vozit u Drniš i da kakva je to organizacija. Cure su nastupile na kratkoj trci i već im je bilo dosta Promine, htjele su se vratiti u svoju Ne-Prominu. Pa sam dvije odvezao do Drniša.

Promina Trail? Dobar trail. Ne baš lijep, ali jako dobar trail. Art brut u tenisicama. Preporučam.

Rezultati

Fotografije: privatni album autora