Ultra Trail du Tour du Mont Blanc vs. Velebit 100 milja

224
velebit 100 milja

Ovog vikenda održat će se ove dvije utrke, obje rođene davne 2003., s tim da je Velebit dva mjeseca stariji: Ultra Trail du Tour du Mont Blanc i Velebit 100 milja. U Dakle imali smo 100-majlericu dok to još nije bio brend. Opet se možemo hvaliti kako smo otkrili Ameriku prije Vikinga!

O Šimunovim trkama ne volim pisati, jer mogu reći toliko negativnog o organizaciji da ih radije jednostavno zaobilazim. Postoje ljudi koji te trke pohode i vole, i to je super. Loše organizirane utrke na lijepim mjestima su ok, ako znaš što te očekuje onda je čak i ta neorganizacija dio šarma i zabave.

Doduše, kada sam ovog ljeta prošao stazom Zrmanja traila i uočio koliko je plastičnog smeća ostalo od Zrmanja „Naturel“ plastic traila opet sam psovao Šimuna.

No, bez Šimuna Cimmermana ne bi bilo isto. Makar ne mislim da se treking/pustolovni pokret uopće ne bi pojavio. Elvir Sulić i Karlo Ružić dali su svoj solidni doprinos, a da nisu oni već bi netko drugi. No, svaki od njih zakačili su na pustolovne udice prve žrtve i tako je krenulo ranih 2000-tih.

Šimun je svoj duh improvizacije, šlampavosti, nepismenosti, štedljivosti i diletantizma začinio njuhom za predivna mjesta i sadističke izazove. Iz tog čudotvornog kazana rodila su se dva pustolovna bebača. Pokojna Terra Incognita, najveća pustolovna utrka ikada održana u Hrvatskoj (Adventure Race Croatia, Igora „Vukodlaka“, Dorotića možda će ovo jednog dana promijeniti) i spomenuti Velebitski treking.

Utrka koja je bila 100-majlerica dok još taj pojam nije postojao i simbolizirao nešto seksi i prestižno nego samo nešto poremećeno. Utrka koja je tipično „Šimunovski“ potpuno krivo izmjerena kao 130 kilometara duga, da bi tu rutu danas stravičari smjestili na oko 150 kilometara (prvi Ultra Mont Blanc je također bio tek 153 kilometara), a možda i skoro 160. No, tada ti kilometri ionako nisu bili bitni, jer nije bilo označene staze i jer su gubljenja bila dio doživljaja. Kako je prvi pobjednik Ivan Ferenčak, Ferro, poetično izvalio, ta je utrka bila više putovanje nego utrka. Usporediti tu utrku sa današnjim Ultra Mont Blancom je kao kad usporedimo prvenstveni uspon škvadre Maurice Herzoga na prvi ljudskom nogom savladani osamtisućnjak, Annapurnu, sa današnjim egzibicijama, instagram skijanjima sa K2. Usporediti doba kad ne samo da nije bilo google mapsa nego nije bilo ni preciznih geografskih karata a kamoli fensi  perolake opreme s kojom se raznorazni Kilijani sada penju.

Moderni 100-mile trejlovi nemaju taj duh pustolovine. Okrepe, obavezna oprema i gps-ovi ukrali su zabavu i pretvorili treking u prekrasnu sportsku disciplinu zvanu ultra trail.

Šimun (a bogami i Elvir) je preživio ovu tranziciju mijenjajući recepte, prilagodivši svoje mamutske i neorganizirane trekinge i pustolovne utrke u kraće i lakše za neorganizirati trail utrke. Ustanovio je i treking ligu koja je već tinejdžer i uspio zadržati vjernu gomilicu ljudi koji pohađaju njegove utrke ganjajući bodove u ligi. Istovremeno je sakupio i dosta  škvadre koja vrlo vokalno bojkotira njegove utrke, no održao ga je trkački bum, odabir genijalnih lokacija i de gustibus non est disputandum. Sto ljudi, sto trkačkih čudi.

Velebit 100-mile Šimunovo je ukrcavanje na 100-majlerski kolosijek kojim uspješno putuju 100 milja Istre i DUT, dvije 100-majlerice koje nudi lijepa naša. No već po kvaliteti raspisa, činjenici da osim raskršća, staza neće biti označena već će se trkači trebati snalaziti uz pomoć markacija očekujem pravu kalvariju stranaca naučenih na šminkerske trailove i epsku utrku kroz moje drago velebitsko igralište.

I opet, da fizički mogu, otišao bi na tu utrku. Od nas veterana koji smo završili originalnu stazu (išlo se u suprotnom smjeru, od Starigrada do Senja), vidim možda troje na startnoj listi. Tu uključujem i Ferru koji ima nezgodnu naviku da se prijavljuje na sve i svašta a onda odluči da ipak možda bolje ne.

Istovremeno sa Velebitskih 100 milja, kojeg je Cimi u svom pompoznom stilu nazvao Čistilište, u žemlji pljesnjivog sira održat će se i najveći svjetski trail spektakl, neslužbeno prvenstvo svijeta i utrka čiji su prvi hrvatski sudionici bili redom „Velebit trekingaši“, koji su na Mont Blanc stigli zahvaljujući Šimunovoj umotvorini. Naš prvi finišer iz 2005., Željko Pale, pa rekorder velebitskog trekinga i moj partner na Velebitu 2004. Kristijan Šivak, Ferro, prvi pobjednik Velebita (uz partnera Soldu, prvi Velebit je naime bio samo za parove) i mnogi drugi koje sam zaboravio.

Tih godina se čovjek mogao samo prijaviti na Ultra Mont Blanc, bez ITRA, UTMB, NBA, UNICEF, bodova. Samo se prijaviš na trku i to je to.

Danas je Ultra MTB u nekoj drugoj dimenziji. Dachhiri Dawa Sherpa i Kristin Moehl, prvi pobjednici nisu doživjeli niti mrvice pažnje u usporedbi sa onime što današnje zvijezde traila doživljavaju. I to današnje ludilo se zasigurno isplati doživjeti ako se voli ovaj sport. Ovog vikenda će svi pratiti taj Mont Blanc, o njemu će biti stotine članaka, pobjednici će eto i po prvi puta nešto zaraditi, voditi će se polemika da li je fer da organizatori toliko zarađuju a natjecatelji zarađuju samo kikiriki.

Dok na Šimunovoj trci jedino za što sam siguran je da će se nešto nepredviđeno desiti. I da će natjecatelji  za razliku od onih u Francuskoj imati intenzivniji doživljaj samoće, prirode, i vrlo vjerojatno gubljenja. Kome će biti bolje? Teško je reći. Ja bi bez obzira na sve kritike na Šimunov račun izabrao Velebit, jer mi ustvari Šimunov šlamperaj obećava avanturu koja mi je srcu milija od Mont Blancovskog spektakla. Kako bi rekao D. Lacko, legenda pustolovnog  sporta, i najbolji sportski komentator koji to više nije: „Pa pogledajmo.“

Fotografija: rivijera-paklenica.hr