Vrhunac amaterskog trekerskog doživljaja, himna zagorskoj gostoljubivosti i mračna strana varljivih zagorskih brega – ili skraćeno Zagorje Trekk – dogodio se ponovno prošle subote.
Nakon što je prošle godine prebačen s veljače na svibanj, i ove je godine ostao na istoj kalendarskoj poziciji. Off topic i istinita priča: znanac se prošle godine požalio organizatoru iz Zagorje Adventure Teama da je Zagorje Trekk prebačen baš na vikend kad se odvija i Wings for Life, na koji je isto kanio ići. Organizator je odmah odgovorio, obrazlažući promjenu ćudljivog vremena u veljači pouzdanijim uvjetima u svibnju te ujedno predložio da se zagorska utrka onda može zvati Drinks for Life. Pa tko ne bi odolio pozivu ovih ljudi??
I tako su se, dakle, i ove godine na zbornom mjestu u Zaboku okupili trekeri, oni koji se takvima osjećaju, rekreativci te pijanci-padobranci kojima staza služi za triježnjenje između okrjepnih stanica. I svi su naravno proveli trekersku subotu u mirnom, ponegdje bučnom suživotu.
Nakon brzih i efikasnih prijava, saznali smo veselu vijest da će se za 15 minuta razdvojiti startovi Challenger/Active te Light kategorije. Light je ove godine bio totalno revijalnih 8 trail kilometara. Ja sam si odabrala Active od 16 km, uz lagani uteg u liku i djelu svog mlađeg sina (stariji je odabrao Light kategoriju). Taktička priprema uoči utrke: prvi dio utrke (ne brojim sad tu prve dvije kontrolne točke u trail-modeu, već trekerski nastavak) je djelovao još donekle user-friendly (a pod tim mislim da se ja, okorjelo gradsko dijete, na karti ipak mogu ravnati po nekim znakovima civilizacije – cesti, kući, selu), čak sam se osokolila primijetivši da će jedna od točaka biti nešto što mi je actually poznato (crkva u Belinima, koja je glumila lokaciju kontrolne točke i na nedavnom Jurjevec Trailu), ali sam mudro spoznala odmah da će put između predzadnje i zadnje trekk točke biti nezgodan: ili treba napraviti potpuno nepotrebni obilazak brega po stazi u podnožju, ili treba (znati) prijeći brdo s prave strane (a u Zagorju to može biti jako zeznuto) u smjeru Brega Zabočkih. I stoga je moj tajni plan uključivao da u toj fazi utrke sinek i ja budemo uz nekog tko je dovoljno vičan karti i kompasu da mu se prikopčamo i skratimo si muke…
Na pucanj kubura krenuli smo lagano put prvog brijega. Mladunac je po običaju krenuo neumjereno eksplozivno da sam se već na prvoj uzbrdici dahćući probijala uz trkače ne bih li ga dostigla. Uskoro smo s asfalta krenuli na slatku šumsku stazicu, uz miris šume, sparinu koja nas je obavijala nakon nekoliko kišovitih dana i solidne količine blata koje su naravno najzabavnije kad čovjek trči (puže) uzbrdo ili nizbrdo.
Prva kontrolna točka – prolaz (hvala milostivom organizatoru što nas je oslobodio dvadesetminutnog čekanja u redu). Druga točka – kreće dernek (moj muž i danas spominje krasni, vlažni špek koji je poslužen na KT2). Klopa, cuga, zezancija, neki su atletičari već zapeli na prvom iskušenju. Odmah potom prelazimo na trek koncept. Sinek i dalje divlja i šprinta, ja sam se jedva ugrijala.
Središnji dio utrke prolazi zgodnim stazama uz blage uspone i silaske. Orijentacija je gotovo sumnjivo jednostavna, uglavnom zahvaljujući tome šte se ipak prolazimo kroz sela. Sinek pokazuje prve znakove umora. U tom trenutku znam da je za mene fizički naporni dio utrke završio, sad trebam slijediti mladunčev tempo i pružati mu psihološku pomoć.
Dolazimo do crkve ponad Jurjevca, grickamo i natačemo vode. Inače, sinčić je nepogrešivom intuicijom pogodio da je najbolji način riješiti se suparnika na stazi da ih ostaviš na gemištu na kontrolnoj točki i požuriš svoju majku da krenete dalje. (Mentalna nota samoj sebi: sljedeći put ideš bez djece.) Elem, krećemo dalje, ja sve češće pogledavam u kartu razmišljajući na što će ličiti onaj put prema Jančecima, točnije do zadnje točke trekk dionice. Istovremeno, malenog počinje prati kriza broj 2, sve češće stajemo i hodamo.
Stižemo do nekog polja (nadam se još ne zasijanog, što je ta jadna zemlja doživjela prošlu subotu…), tu je KT10, ugledamo neku ekipu da prelazi jarak i ulazi u šumu nasuprot cvikalici. Krenusmo i mi, doduše dosta kasnimo, a mladuncu je prelazak jarka u uspon u šumu kao avantura Indiane Jonesa, samo što se odvija značajno sporije. Petljamo po stazi, ne vidimo više nikoga i ja zaključujem da se možda ipak vratimo dok je rano i krenemo u obilaznicu cestovnim putem. Spuštamo se ponovno te susrećemo neku ekipu koja nas uputi u bitno južnijem smjeru, a onda se predomisli pa krene kamo smo i mi bili krenuli pola sata ranije. Dok ja razbijam glavu kako da se uz što manje žrtve dočepamo druge strane brega, dostižu nas neki momci iz Challenger kategorije i mi se krenemo šlepati na njih. Taman smo se za njima uspeli na breg s druge strane kad smo ih izgubili. Mladunac je strpljiv i nimalo uznemiren činjenicom da smo proveli 40-ak minuta na manje-više istom mjestu, ali brzine više nema. Lagano trčkarajući kroz mirisni srijemuš, probijamo se napokon do ceste i još bez srama žicamo naletjele HGSS-ovce za finalnu potvrdu smjera za KT11, nakon koje mogu finalno isključiti glavu i trail stazom stići do cilja. Ta je kontrolna točka ujedno finalna okrjepa sa živom glazbom, ićem i pićem. Ovdje se okupio tout trekk, od dugoprugaša koji su odlučili predahnuti prije zadnje dionice do rekreativaca. Mladunca ovdje obuzima kriza broj 3, ona najgora – psihološke provenijencije. Pa kaj su nas i ovi s Lighta pretekli…?
Pred nama je bio najmanje poetičan dio staze kojim smo se vratili na ishodišnu točku, a zatim je uslijedilo poslijepodne gluvarenja na suncu u središtu Zaboka, uz pivicu i sakupljanje ekipe raštrkane po obližnjim selima i stazicama. Ma i nek su nas svi pretekli… Zagorje je vrijedno svega.
Fotografije: Janja Savić i Krešimir Golubić
