Čazma – drugi put

307
Čazma 2018
Start Supermaratona Zagreb - Čazma 2018

Ako nisi u top formi nemaš kaj raditi na toj trci. I to je zapravo ok. Ako računaš da si osrednji do lošiji trkač, kao što sam ja, i da ti za maraton treba 4 sata i 15–ak minuta, kad daš sve od sebe, onda ti još ostane polumaraton, koji, opet ako daš sve od sebe, moraš završiti za 2 sata ili manje, naravno, ali računaš da maraton nikad nisu dva polumaratona da ti sad preostaje i treći polumaraton i da si već poprilično potrošen i da kreću brda gdje se lako iscuri…

Cesta ili brdo? Pitanje koje, ako ste trkač, nikako ne možete izbjeći. Cesta. Za mene već drugu godinu glavnina trka je na cesti. Bez obzira na sve kad je u pitanju brdo, moje je trčanje upitno. Ma, ok, trčim ja, nije da ne, ali brda hodam, nizbrdo trčim ak’ kvadri odluče surađivati, onda trčkaram po ravnom, a poslije molim nebesa da sve što prije završi i to bi uglavnom bilo moje brdovito trčanje. Uglavnom neka vrsta trčkaranja s planinarenjem. Ali, cesta.

Ja sam trčati počela, da tako kažemo, “na cesti”. Dugo nisam uopće trčala brdo. To mi je bilo teško ili sam mislila da je teško, i kad sam se vidjela negdje vidjela sam se na cesti. Kad sam razmišljala o ultrama, razmišljala sam o cesti. Točnije o Čazmi. Čazma je moja Nemeza. S Čazmom sve počinje i sve završava. Ok, možda ipak ne završava, nije tak dramatično. Ali Čazma je imperativ.

Supermaraton, Od Kaptola do Kaptola: Zagreb – Čazma. Bez Čazmatransa, osim u povratku. Brutalnih 61,350 km. Brutalnih? Svaki stomiljaš ili stokilomteraš na brdu samo se može nasmijati na tu riječ “brutalno” na 61 km. Ceste. S limitom od 7 sati. Ali kad kažem limitom onda i mislim limitom. Nema mjernog tepiha, nema medalje, nema pohvalnice, nema ničega, ako si izvan limita. Ne postojiš. Ok, upišu ti da si završio, ali ko i da nisi. Oni u limitu dobiju slikanje na pozornici, medalju, pohvalnicu, ostali ništa.

Kako znam? Bila sam lani izvan limita. 20. Minuta. Izvan. Limita.

Čazma 2018
Slika 1: Ulazak u cilj

Čazma je moj dugogodišnji san. Nije da nemam ultri, imam, više ili manje uspješnih, ali Čazma je trka nakon koje mogu samoj sebi reći da sam ultrašica. Sve ostalo do Čazme, ma kako god dugačko bilo ne broji se. Lani sam se spremala samo za Čazmu. Cijelu bazu, sve po redu, bez preskakanja, izostajanja samo s jednom mišlju: “Moram u limitu završit Čazmu.” Ispalo je da nisam.

Zašto je ta trka tako teška? Sad već duži niz godina trka se održava negdje krajem ožujka, do polovice travnja, i termin zahvati prve vruće dane. Trči se po cesti (ma daj!, kaj zbilja?), a na tom dijelu trase nema hladovine, možda samo na nekim mjestima uz kuće. Dakle, vruće je, jer prži sunce, a vruće je i od asfalta. Ok, vrućina na cesti i nije neka posebna prepreka. To očekuješ i pripremiš se koliko možeš.

Čazma 2018
Slika 2: Negdje na cesti

Prvi dio trke, dakle, do maratona je sve ravno. Zbilja ravno, koliko je to uopće, ravno, ravno, jer znamo i da je trasa Zagrebačkog maratona ravna, ali nije ravna. Ali da ne kompliciram, ravno je. Tamo negdje u Kloštar Ivaniću, završiš maraton i onda još polumaraton. Kaj je to polumaraton, nekih 20 i kusur kilometara, to je niš. Eh, sad, nije da nije ništ, jer tek tada počinje veselje. Od Ivanića do Čazme cesta više nije skroz ravna. Najveće brdo koje nije Čazma je na 50-om km i elevation je 179 m, dugi, polagani, ubojiti uspon. Imaš osjećaj da nikad kraja. A onda još malih brdašaca, pa malih spustova, već si dobrano umoran, na granici da dehidriraš i onda dođeš na vrh nekog brda u nekom selu i tamo na obzoru vidiš dupli zvonik crkve u Čazmi. Cilj. Tako blizu, a tako daleko, jer iako je nekakvih 5, 6 km do cilja, to je tako, tako daleko. Ili nije, ako si u boljem stanju nego što sam ja bila lani. I onda konačno i napokon tabla Čazma, ali kak da ne! Uđeš u Čazmu i još se moraš dovuć do Kaptola. Ali kak je to nekad bio običaj, crkve se grade na vrhu brda, da se bolje vide, da se bolje čuju i da ti, naravno, zagorčaju uspon tih zadnjih kilometar, dva. Jer zašto bi pobogu bilo jednostavno i ravno?

Ok, kad smo evoluirali da je trka ravna dok ne postane valovita, teška je i zato jer ima vrlo “na knap” vremenski limit. Nema baš prostora za brljavljenje. Neki maratoni imaju ležernije limite od Čazme, ali zato to Čazmu čini tako primamljivom. Ako nisi u top formi nemaš kaj raditi na toj trci. I to je zapravo ok. Ako računaš da si osrednji do lošiji trkač, kao što sam ja, i da ti za maraton treba 4 sata i 15–ak minuta, kad daš sve od sebe, onda ti još ostane polumaraton, koji, opet ako daš sve od sebe, moraš završiti za 2 sata ili manje, naravno, ali računaš da maraton nikad nisu dva polumaratona i da ti sad preostaje i treći polumaraton, da si već poprilično potrošen i da kreću brda gdje se lako iscuri… Ulaziš u opasne vode prekoračenja limita.

Čazma nije za nespremne, organizirana je kao maraton i nemaš kaj tu puno vrludati. Nema hodanja. Ok, ni na kojoj cestovnoj trci ako želiš bilo kakav rezultat nema hodanja. Kad na polumaratonu ili maratonu prohodaš, znaš da si propao. Rijetko se tko izvuče s prihvatljivim rezultatom ako počne hodati na maratonu. Ima takvih, ne kažem da nema, ali rijetki su takvi. No, vratimo se mi Čazmi. Upravo zbog tog limita i početka staze koji je zapravo psihički dosta naporan, pa umori više nego što bi trebalo, trka ima tu neku pomalo opskurno strašnu reputaciju.

Ima onih koji redovito trče Čazmu već godinama, ima onih koji istrče jednom i ne pada im na pamet da se ikad više vrate. Ima i ponavljača, kao što sam ja. Priča se da je i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić istrčao cijelu stazu. Priča se i da nije. Priča se i da ima onih koji su varali, pa se vozili dio puta, pa uredno svježi i veseli trčkarali zadnje mučno brdo, ušli u cilj u limitu i dobili sve ono što ja nisam. Priča se.

“If you’re going to face a challenge, it has to be a real challenge. You can’t accomplish anything without the possibility of failure.” – Laz

Znate tko je Laz, zar ne? Za ono malo ne trkača i ne ultraša koji me znaju, Laz je legendarni direktor najlegendarnije ultra trke na svijetu, Barkley Marathon. Zapravo je to ultramaraton; 100 milja ili po naški 160 km s limitom od 60 sati. Kad istekne tih 60 sati Laz zatvori narančastu rampu koja označava početak i kraj. I kad zatvori rampu, potpuno je svejedno što se od tog trenutka s vama događa, jeste li do cilja na 20 sekundi ili 20 minuta ili 20 sati. Rampa je zatvorena. Amen.”

Tim sam riječima započela priču nakon prošlogodišnje utrke. Ova me tek čeka. Moja Nemeza. Nadam se da će ovaj put za mene rampa biti otvorena.

Tekst: Nataša Namćorasta Dobrenić
Fotografije: Dobriša Dobrenić i Anamarija Štafa