Zahvaljujući našoj hrvatskoj klimi, kad se čovjek nađe u nekakvoj situaciji preživljavanja u divljini, puno je manja šansa da to završi tragično – bez obzira na iskustvo i znanja mogući se izvući. No tamo, u arktičkoj tundri, ako nemaš predznanja mala je vjerojatnost da ćeš preživjeti ekstremne situacije. To je ledena pustinja u kojoj ponekad i za lijepih dana temperatura padne na -35°, a kada se vremenski uvjeti pogoršaju, onda je to stvarno ekstremni ambijent u kojem jedna mala greška dovodi do velikih problema. Usprkos tome što je ta oprema vrhunska, neće te spasiti.
Ova izjava ima posebnu težinu kad ju daje čovjek koji je brusio pustolovne kandže na avanturističkim utrkama širom svijeta, svojedobno žario i palio “regionom“ na pustolovnim utrkama kao član tima Rexona, kasnije zvanog Juicy. Trajno zaražen pustolovnim virusom, Dario već niz godina pješke, kajakom, biciklom i romobilom savladava najrazličitije terene na našoj planeti. 2012. godine je kao član tima Ad Natura završio i najtežu pustolovnu utrku na svijetu Patagonia Expedition Race, u kojoj se natjecatelji devet dana u nekontroliranim uvjetima bespuća Patagonije uz pomoć kompasa probijaju kroz led, vjetar, ledene rijeke i neprohodne prašume. Pustolovni crv Daria je nagnao i da ostavi siguran posao i upusti se u prekrasan projekt časopisa Outdoors, tiskovine na rubu isplativosti na našem malom hrvatskom tržištu, ali časopisa koji mu istovremeno omogućava da spoji strast i posao. Taj teški novinarski posao odveo ga je i na Fjällräven Polar izazov, gdje je sudjelovao kao gost organizatora.
Ma da se razumijemo. Nije to opasno. Stvarno su kontrolirani uvjeti. Za sve što iskrsne pobrinu se instruktori i oprema bez koje mi ne bi mogli u tim uvjetima preživjeti. A s nama je u svakom trenutku i radio veza, brzo se može intervenirati ako se nešto desi tako da je sve skroz sigurno.
Fjällräven Polar pustolovina je u organizaciji švedskog outdoor brenda Fjällräven, u kojoj sudionici na pseći pogon, putujući saonicama, prelaze 300 km arktičke tundre na teritoriju Norveške i Švedske te pritom uče kako preživjeti i uživati u ledenom svijetu. Ruta je bazirana na drevnim turama koje su lokalni prastanovnici Saamiji nekad prelazili goneći svoja krda sobova, a kojom se od 1997. do 2006. odvijala utrka psećih saonica, nalik famoznom Iditarodu na Aljasci. Danas je ovo događaj bez natjecateljskog naboja u kojem je glavni cilj sudionika upoznati polarni svijet, a glavni cilj organizatora promovirati svoj brend, ali i isprobati najnoviju opremu na raznolikim sudionicima koji sa sobom donose različite razine (ne)iskustva. Ti ljudi mogu im dati sjajan feedback za unaprjeđenje proizvoda, a još se tijekom događaja proizvedu i sjajne video i foto snimke za promociju brenda. Sam event smo već detaljnije predstavili, a sada smo popričali i s jedinim dosadašnjim sudionikom iz Hrvatske, Dariom Roccom, koji je ovog travnja sudjelovao u ovoj ledenoj avanturi.
Ja sam kao novinar imao malo drugačiji program od regularnih sudionika. Sudjelovao sam u otprilike pola cjelokupnog programa. Sletio sam u mjesto Kiruna, prošao kratku obuku, a onda proveo četiri dana u tundri. Iz Kirune sam se do nekog mjesta prebacio motornim saonicama a onda prešao na pseće saonice.
I od tog trenutka sve vrtjelo oko tih aljaških haskija. Ti psi sitniji su od sibirskih haskija koje ljudi kod nas drže kao kućne ljubimce. To su 18-20 kg teški psi, izuzetno izdržljivi i snažni, koji mogu otrčati i do 80 km u danu, bez odmora i jela. Dok vuku saonice prosječno se kreću oko 25 km/h, a ponekad mogu povući i preko 30 km/h, ovisno o terenu.
Ova nepriznata pasmina dobivena je križanjem grenlandskog psa, aljaškog malamuta i sibirskog haskija. Uzgajivači pasa aljaške haskije ne priznaju kao posebnu pasminu, što ove džukele sigurno nije briga. Ti mješanci su ionako, kako to već biva s miješanim pasminama, jači, izdržljivi i prilagodljiviji od čistokrvnih rođaka.
Kakvu vrstu obuke se prolazi?
Obuka za preživljavanje u surovim polarnim uvjetima obuhvaća: kako zapaliti vatru (uz pomoć lišajeva za potpalu), kako prespavati na otvorenom, kako podići kamp, što napraviti ako se padne u vodu. Sudionici izazova svaki dan kreću s određenim brojem zadataka. Rješavanje zadataka se boduje, a izvršavaju se u grupama koje vode pojedini instruktori, koji pak neprestano uče sudionike vještinama preživljavanja u polarnim uvjetima.
Ono što ljudi često krivo misle je da nas ta oprema grije, i da je to osnovno za preživljavanje, ali u stvari te višeslojne jakne, vreće, premda su stvarno tople, ne griju. To je krivi termin; ustvari smo mi, ljudi, ti koji griju, a ta oprema samo održava našu prirodnu toplinu i vraća je nama i tako pomaže smanjiti gubitak topline. To su odlični izolatori, ali ako smo mi već pothlađeni, onda se nalazimo u velikom problemu, jer nema te opreme koja će nas ponovno utopliti. Zato je osnovno u tim uvjetima ne gubiti tjelesnu toplinu. Recimo, jedna od najvažnijih stvari je ne ići na spavanje ako ti je hladno. Zato se rade određene vježbe kako bi se zagrijalo tijelo i onda se još vruća voda nalije u termosicu te stavi uz tijelo kako bi bila izvor topline. To nije izolirajuća, već obična plastična termosica koja se stavlja u čarapu i tako s vama ulazi u vreću za spavanje gdje pomaže održavanju tjelesne temperature. U vreći koju sam imao priliku testirati mi stvarno nije bilo hladno, a vani je temperatura pala i na -35°. Svaka stvar na opremi koju sudionicima na korištenje osigurava Fjällräven jako je dobro zamišljena za te uvjete.
Te najhladnije noći na -35° bio sam fino zabundan, bilo mi je ugodno. Ali onda me u nekom trenutku počelo zepsti za lice, i to me probudilo. Tada sam shvatio čemu služe umjetna krzna na rubovima vreća za spavanje i jakni; kad se stegnu zatvaraju se ispred lica, ali dozvoljavaju normalno disati pa ne dolazi do kondenzata. Tako se zadržava temperatura oko lica i to čini stvarno veliku razliku kada se krzno zatvori.
Hladnoća na saonicama?
Neobično je. Naime, ako je jako lijepo vrijeme; sunčano bez vjetra, bez obzira na temperaturu dogodi se da osjetiš vrućinu zbog sunčeve radijacije. Tu dolazimo do bitne stvari na koju te instruktori upozoravaju: treba na bilo koji način izbjeći znojenje. Jer ako se čovjek oznoji, tek onda postaje hladno. Tako da čim se osjeti dizanje temperature, odmah treba skinuti jedan sloj. Sve je u tim slojevima, navlačne jakne i hlače. Vanjski slojevi su izuzetno dobri izolatori, u kojima se bez problema po svim uvjetima vozi na saonicama, a ispod njih su slojevi koji služe za regulaciju temperature. Na nogama su debele buce a na rukama više slojeva rukavica. Zadnji sloj se ni pod koju cijenu ne skida u tim uvjetima, jer ako se primi golom kožom neki metal, postoji vrlo velika vjerojatnost da će se koža zalijepiti za njega i tako dolazi do ozeblina nalik opeklinama od vrućeg predmeta. Na saonicama mi ustvari nije bilo hladno osim kad se pogoršalo vrijeme. Dok puše vjetar tijekom mećave treba se zaštiti lice buffom i umjetnim krznom, međutim inače, kretanje na samim saonicama, održavanje ravnoteže, manevriranje da se saonice ne bi prevrnule po zavojima dovoljno je fizički zahtjevno za održavanje tjelesne temperature.
Profil sudionika?
Vrlo raznolik, nije ničim uvjetovan. Otprilike pola-pola po spolovima, neki sportaši, neki bez ikakvog outdoor iskustva. No, kad ih promatraš vidiš da se stvorilo zajedništvo. Tako to često bude kada bacite skupinu ljudi u divljinu, formiraju se homogene skupine, ljudi pomažu jedni drugima, nestaju sve razlike. Ljudi koji inače nemaju ništa zajedničko, koji se nikada ne bi susreli počinju sve dijeliti i zajedno rade sve zadatke.
Nema odmora dok pas ne dozvoli…
Prvo i osnovno je stalno brinuti o psima, a tek onda o sebi. Čim se stane bez obzira na to koliko bio umoran od stajanja na saonicama, prvo se utople psi, daje im se tekućine. Važno je odmah zapaliti vatru, jer kako nema tekuće vode mora se topiti snijeg da bi se pse napojilo. Onda ih se nahrani, a tek onda se ideš pobrinuti za sebe, podići kamp, šator, sebe nahraniti.
Dosta velike kilometraže prelaze se preko dana, ima pokoja pauza, ali tek se navečer ima nešto vremena za sebe, i nakon svih tih zadanih radnji ustvari ne ostane previše vremena za neka druženja koja nisu vezana uz sam Polar Challenge.
Mentalna fotografija Aurore Borealis
Mene je oduševila večer kad sam vidio Auroru Borealis. Super je to vidjeti na fotografijama, ali to stvarno treba doživjeti golim okom. Taj moment nisam fotografirao, uživao sam u doživljaju. Fotografija zamrzne taj trenutak, pojavu koja je u stvarnosti jako živa. Ples rasvjete na nebu, mijenja se svjetlosna zavjesa sa masu efekata, pojavljuje se, nestaje, povećava se, smanjuje se, doslovce pleše na nebu, opčinjavajuće je. Dugo sam to gledao. Pa je nestalo, pa se opet vratilo tijekom noći.
Vozi miško! S četiri pseće snage do 30 km/h!
Kad sam prvi put krenuo putovati saonicom koju je vuklo četiri pasa, pratio sam na GPS satu kojom brzinom idemo i iznenadio se: preko 30 km/h. Moja zaprega skupa sa mnom težila je 100-tinjak kila, što znači da je svaki pas vukao više nego svoju težinu.
Najbitnije kod psećih saonica su kočnice, njima se upravlja tim živahnim psima. Ovi psi obožavaju trčati kroz te predjele, čim ih upregnete postanu izuzetno živahni. Pogotovo kad se nađe na jednom mjestu skupina od više stotina upregnutih pasa u karavani saonica, onda se psi počinju utrkivati među sobom.
Ubrzo sam se navikao na tu brzinu i kad smo naletili na brdo i krenuli se penjati imao sam dojam da se brzina počela drastično smanjivati. I sad sam ja mislio, oni mene vuku pa budem ja k’o na filmu njima pomogao i odgurivao se. Istog trena sam pao, ali sam srećom zadržao saonicu u rukama. Sjetio sam se kako su nam instruktori rekli da se nikako ne smije puštati zaprega. Jer psi te neće čekati. I tako su me neko vrijeme psi vukli za sobom, a onda sam se nekako jedva jedvice vratio na saonice. Tada sam pogledao na sat i skužio da se i uzbrdo krećemo 20 km/h, puno prebrzo da u bucama da trčim za njima propadajući kroz snijeg.
Inače, što se tiče terena, ponekad smo prolazili i preko leda na kojem se psi super snalaze, ali rahli snijeg treba izbjegavati jer tamo i oni propadaju.
Red je red
Ti psi nisu agresivni, izuzetno su naklonjeni čovjeku, prihvate ga odmah kao vodećega. Pse u zapregu treba postaviti na točno određeni način: jedan je vodeći pas preko kojeg čovjek komunicira s ostalima i tako se upravlja. On je kod mene bio naprijed lijevo, a jači psi koji mogu više vuči su uvijek otraga. Treba i voditi računa da se psi međusobno pofajtaju, najkritičnije je ujutro, pred kretanje, kada su psi uzbuđeni jer svi samo žele krenuti.
Hrani ih se samo navečer. To su nevjerojatno ekonomični psi. Neki sudionici koji su nosili više stvari imali su zaprege od šest ili osam pasa, ali zaprege bez obzira na broj pasa idu istom brzinom. Razlika se osjeti tek na usponima, gdje više pasa znači da brzina ne opada i to da se s više pasa može nositi više stvari. Što je više težine, dodaje se više pasa.
Na kraju dugog puta treba se oprati. Zaledi me nježno.
Posljednji dan su nam u zaleđenoj rijeci ispilili rupu da se možemo okupati. Na prvu mi se nije dopala ideja, ali rekao sam si kad ću još imati priliku da se okupam na Arktiku. Rupa je bila 2×2 m, oko nje dubina leda 50 cm pa su u rupu ubačene i stepenice za lakši ulaz i izlaz. Već nakon 15 minuta se počeo stvarati novi sloj leda na površini. Stvarno je bilo hladno.
Skinuo sam se u kupaće gaće i postepeno ušao. Prvo sam pomislio, nije tako strašno. Sam ulaz mi je bilo ok, vjerojatno zbog adrenalina, ali onda kada sam se otisnuo osjetio sam koliko je ustvari hladno i koliko brzo hladna voda odvodi toplinu iz tijela. Onda sam još zaronio pod led što je bio jako neugodan osjećaj jer je odjednom ta rupa u kojoj smo plivali izgledala još manja i pomislio sam kako se nalazim u rijeci i kako ako me odnese sve crnilo oko mene. Odmah sam izronio. Bio sam možda 40 sekundi u vodi.
Ledeno ludilo
Osjećaj kao da život izlazi iz tebe. Dah odmah postaje kraći, problemi s disanjem, mišići se počinju drugačije ponašati, osjećaj u udovima jako čudan jer krv počinje odlaziti iz ekstremiteta. Jako se brzo počinju događati te promjene. Tada sam iskusio koliko je kritično i, ako se tako nešto desi, treba odmah izaći. Jer ako netko padne unutra jako brzo izgubi snagu potrebnu da se izvuče. Nema puno vremena za razmišljanje što napraviti.
Jesi zavolio hladnoću?
Pa recimo da volim osjetiti te stvari da bi osjetio koliko mi je ugodno i lijepo dok imam toplu vodu. Ali osjećaj hladnoće tamo je vrlo različiti drugačiji nego kad nas jer nema vlage. Tako da -15° uopće nije tako hladno. Ali naravno, -30° je hladno. Jer nema vlage hladnoća se lakše podnosi, pa nakon što sam se okupao u toj rupi ja sam se samo kratko obrisao ručnikom i vrlo brzo sam bio potpuno suh. Ako nisi mokar i imaš dobru opremu onda ti je super, ali ne smiješ se opustiti, jer čim se malo promijeni temperatura trebaš prilagođavati slojeve odjeće. Ne smiješ dozvoliti da tijelo krene u pothlađivanje, jer je na tim temperaturama jako teško vratiti tjelesnu temperaturu.
I treba primjenjivati osnove preživljavanja. Mora se stalno jako puno piti da se ne dehidrira, što se lako desi u tim uvjetima. Stalno treba imati sa sobom neki izvor energije da se može topiti led i snijeg za pitku vodu. Ta se voda se stavlja u izoliranu termosicu i pije tijekom dana.
Kod termosica i tekućina se mora jako paziti da su dobro zatvorene, da se nešto ne smoči, pogotovo vreća za spavanje. Vreća za spavanje je svetinja i mora biti dodatno zaštićena u nekoj suhoj vreći. Tako je bilo i u Patagoniji. O vreći ovisi opstanak u tim uvjetima: da imaš suho utočište kad je sve drugo koma.
Usporedba s Patagonijom
Uvjeti u Patagoniji, gdje smo morali plivati preko prirodnih prepreka, nisu bili kontrolirani i to je bila totalna divljina gdje smo ovisili o sebi pa je iskustvo bilo puno izazovnije. Ali, sam teren i vremenski uvjeti puno su opasniji u polarnom krugu jer tu se čovjek bez tih pasa gotovo ne može kretati. Može se nešto na skijama i krpljama. Ali ne može se baš puno ponijeti, a mora se nositi sva hrana sa sobom. Jer inače ako ostaneš bez hrane eventualno možeš napraviti rupu u rijeci i probati uloviti lososa, vrlo je ograničeni izbor hrane.
I za kraj: koncertni zbor aljaških haskija u arktičkom amfiteatru
Naježim se kada se toga sjetim. Kad se povečera, sve je mirno, noć u arktičkoj tundri. Svjetlosnog zagađenja nema. Milijuni zvijezda na nebu. Zvučnog zagađenja još manje. Najbliži grad je Kiruna koja je jako daleko. A prvi idući grad je par tisuća kilometara dalje. Totalna divljina. Mi ljudi u kampu zalegli, a psi, 20 timova od 6 do 8 pasa raspoređeni su po tundri na pristojnoj razdaljini od nas i tvore polukrug od 180° oko kampa.
Prvi pas počinje zavijati. Nakon, sekundu, dvije, počinje i drugi. Zvuk počinje putovati kroz tundru a psi se u nizu počinju javljati. Zvuk postaje sve jači sve dok ne počne zavijati i posljednji pas, a tada zavijaju svi. Takva buka. Pravi osjećaj divljine.
Sve je drukčije na tom Sjeveru. Zvukovi se drugačije prenose. To je kristalno čisti zvuk, nisu psi u tom trenutku tako blizu ali taj zvuk dolazi tako jasno, impresivno, sav bi se naježio.
Inače, tako psi prije spavanja daju do znanja da su oni tu, da upozore druga bića na svoju prisutnost. Da sam im bilo kakva prijetnja vjerojatno bi se nakon tog zavijanja maknuo iz kvarta.
Ako i vi želite otići u taj kvart, prijave za Fjällräven Polar challenge su zatvorene, ali zato posjet hladnom sjeveru možete isplanirati za iduću godinu.
Fotografije: Dario Rocco
