Nikola Borić nije trener. On je prijatelj, zabavljač, njegovatelj, učitelj, onaj koji sve tješi, onaj koji se živcira, onaj koji te živcira… Nitko ne shvaća njegov stil života, razmišljanja i svima je cool. I samo se smije i vrti onu svoju štopericu oko ruke, cijelo vrijeme. Uopće ne znam kako da kažem, ali iako nismo s njim dugo, znam da je na mene zaista utjecao. Ne poznam nikoga tko me je uvjerio kako doista ne postoji nemoguća misija ili kako nema izlaza u bilo kakvoj situaciji, a i hrpu ostalih stvari, u svakom slučaju on je uspio!
Ovo su riječi Borne Katića, šesnaestogodišnjaka iz Plivačkog kluba Orahovica, idejnog začetnika i glavnog organizatora Olimpijskog dana, natjecanja na kojem je 8.9.2017. u Orahovici nastupilo gotovo 1.000 djece. Treći po veličini kros u Hrvatskoj. U Orahovici gdje učitelji u srednjoj školi ne ruše djecu kako bi zadržali broj učenika za popuniti tri razreda i tako zadržali svoja radna mjesta. U Orahovici koja otkad je Hrvatske nije imala niti jednog važnijeg sportskog uspjeha, a ove godine već ima 22 medalje na državnim prvenstvima u nekoliko sportova.
Što se desilo Orahovici? Otkad Plivački klub organizira kroseve, a njegovi članovi osim na plivačkim, osvajaju medalje na triatlonskim, atletskim i biciklističkim natjecanjima? Grad u srcu danas beznadne Slavonije, statistički gledano regije s najviše neplivača u Hrvatskoj, iz koje ljudi bježe autobusima a očajavanje je u modi? Kako to da su za ovu manifestaciju odgovorna djeca od 12 do 16 godina koja su bez ijedne jedine kune u svom proračunu uspjela svojim čistim srcem organizirati ovakav sportski spektakl?
Orahovici se desio Nikola Borić. Tetovirani ćelavac nalik na statista u Conanu. Svi se iseljavaju iz kraja glavom bez obzira, a došao nam je, ovaj?
Dečko iz Zaprešića koji je preko Turske, Etiopije, svjetskih prvenstava i Olimpijada stigao do Kokočaka, zaseoka pet kilometara od Orahovice. I započeo jedan novi život.
Mislio sam da sam došao ovdje radi sebe, ali danas mi se čini da me nešto ovdje dovelo zbog ove djece.
Došla je i policija, HTV, 24 sata, Jutarnji. Skužili su da je nekad bio bogat, da lovu i firme nije izgubio nego dao. To je bilo dovoljno dobro za par priloga, cirkus je trajao neko vrijeme, dolazili su ga ljudi gledati ko majmuna ili ko mesiju, slali mu neželjene svinje, pse, koze, prskali ga svetom vodicom jer su u njegovoj kućici od blata vidjeli arapsko pismo pa je logičan zaključak bio da je u ovom čovjeku đavo. A Nikola je dograđivao svoju kućicu od blata, pripitomljavao te posvojene životinje, bio i dalje neki neobični Antun Tun.
Imao sam listu želja: park prirode, bez susjeda, izvor, južna padina, određena veličina posjeda, viziju života u prirodi i dok to nisam našao nisam kupio zemlju.
A kad je skužio da u mjestu gdje živi postoji mali bazen grijan čitave godine, a gotovo nitko od djece u gradu ne bavi se sportom, odlučio je nešto poduzeti. Kako to često biva kod Nikole, kad pomisli da bi nešto baš mogao, vrlo brzo desi se svašta.
Kad dobije ideju, ljudi često Nikoli kažu da je lud. Kad bi barem svi bili tako ludi. Budi svoj. Ne vjeruj televiziji, autoritetima, državi, sudbini. Imaj muda napraviti ono što želiš, zaboravi na glavu koja vrišti da nešto možda nije moguće.
Budim se oko pol 8 ujutro u Nikolinoj kolibi od trstike i blata koje se ne bi posramio marljivi praščić.
A evo ga tu je i praščić, pardon, to su dvije prasice. Maša i Sonja. Maša pokušava ući u kuću, ali sluša kad joj kažeš „Ne!“. Izlazim posrati se u šumu, a za mnom kreće čitava menažerija: pet koza na čelu s impresivnim jarcem, svinje, čopor mačaka i dvije ratoborne guske. Fali samo Nikolin gluhi pas, koji je dolje u gradu s Nikolom koji je prespavao kod cure.
Nikolu sam upoznao na nekom hladnom duatlonu na Jarunu, tamo neke 2005., pri jednom od prvih dodira sa svijetom triatlona. Visoki mišićavi triatlonac, imao je nešto od Shavo Odadjiana iz S.O.A.D.-a ili nekog drugog metalurškog kolektiva.Nismo se zbližili, ali putevi su nam se često križali, iako je on mrzio trčanje a ja sam ponajprije bio trail trkač i nisam volio narcisoidnu triatlonsku scenu. On bi se povremeno pojavio na nekom trekingu, ja na nekom triatlonu, no priče o Nikoli najčešće su do mene dolazile od raznih žena, sportašica koje su uzdisale za tom gromadom od čovjeka. U nekom trenu on je otišao u Etiopiju, ja u SAD i tamo sam preko društvenih mreža povremeno čuo poneki glas o Nikoli. Da je u Etiopiji, pa da je završio u Slavoniji. Da je pukao. Da je zabrijao na religiju. Da je u šumi.
Na zvuk Nikolinog auta reagiraju sve životinje odjednom; guske, svinje, koze, mačke odlaze niz padinu dočekati Atilu, gluhog američkog buldoga i gazdu Nikolu koji im donosi nešto starog kruha kojeg mu doniraju iz lokalne pekare.
Ja ne radim ništa za lovu, sve radim volonterski, ne isplaćujem si ništa, nemam žiro račun, ali možda mi baš zato ljudi stalno nešto daju: hranu, stvari, životinje… tu ima neke ravnoteže.
Jedine životinje koje Nikola iskorištava su koze, koje muze i radi sir. Svinje guraju psa, i traže da ih Nikola češka po trbuhu.
I sad zamisli da jednu od njih trebam zaklat. Ma nema teorije.
Prolazimo pored 20 metarske bare u kojoj plivaju ribe i žabe.
Ovdje sam mislio napraviti mali bazen za trening, pa sam iskopao ovu rupu i doveo vodu iz potoka. Ali još se nisam uspio riješiti mulja.
Zasad ovo nije problem s obzirom na to da je u gradu našao cijelu godinu grijani 17 metarski bazen i oko njega izveo mali sportski preporod u Orahovici. Orahovici o kojoj ima svašta za reći.
Ovaj grad je grad duhova, a izgleda kao da samo šljam koji krade može preživjeti. Eno ih i sada se vjerojatno klatare na terasi Royala na kavi, da ih svi vide i da budu viđeni, da im se mahne jer ih to puni. A to što Bogu kradu dane, a narodu koji sad crnči novac kroz poreze, prireze i namete to nikom ništa. – Nikola, objava na Facebooku.
Ovakve izjave koštale bi nekoga puno više od obilazaka policije i prijetnji koje je Nikola doživio. Ali Nikolu nije lako zastrašiti, nije mu do para kojim su ga pokušali potplatiti, i nije nasilan. Samo je glasan kad vidi glupost i nepravdu.
Vidio sam da živim u mjestu gdje se djeca gotovo i ne bave sportom, shvatio da jako puno klinaca ne zna ni plivati, a bazen zjapi prazan.
Pristupio sam direktoru Crvenog križa Osijek i gradonačelniku Orahovice i oni su bili za. Kak je u to vrijeme bio taj cijeli cirkus oko mene, sve je nekako krenulo vrlo brzo. Pozvao sam jednog lokalnog novinara, došao je HRT, napravio sam plakate, oglasne ploče, išao od škole do škole u krugu od 50 kilometara. Tako smo dobili klince iz Slatine, Kutjeva, Našica, sve do mađarske granice.
Počeli smo s 300-tinjak djece kad je prvo vrijeme sve bilo besplatno, sada ih je 150-200, a po ljeti ih bude samo 70-ak. Imamo uzrast od 2013-tog do 1999-tog godišta.
S najmanjom djecom, 3-4 godine starom, samo radim na tome da im se razbije strah od vode i učimo ih plivati. A sa starijima isprobavamo različite sportove. Idu na kros triatlone, duatlone, planinske trke, kros, sprinteve, biciklizam. Kako se mi kao plivački klub ne smijemo službeno natjecati u drugim sportskim disciplinama, tako smo učlanili klince u TK Swibir za triatlon (TK Swibir niknuo je na ruševinama Nikolinog prvog sportskog projekta, Mljet Half Ironmana, najljepšeg triatlona ikad, op.a.), AK Agram za atletiku, BK Lood za biciklizam.
„Ovakav klub je jako značajan za Orahovicu i okolicu. Mnogo djece se željelo baviti nekim sportom, a da to nije rukomet ili nogomet i kad se osnovao plivački klub, mnogo djece se zainteresiralo. Što je više sporta u gradu, to bolje.“, kaže Lana Marinić, jedna od najuspješnijih u klubu, trinaestogodišnjakinja koja se ravnopravno natječe sa starijim juniorkama.
Nakon rada s vrhunskim sportašima, svjetskim prvakom u boksu Stjepanom Božićem, pobjedama na Bostonskom maratonu (Deriba Merga, Dire Tune), osvajanja medalja po europskim i svjetskim prvenstvima (Elvan Abeylegesse), sada Nikola radi s klincima iz Orahovice.
Nisam se još navikao. Gušt mi jer odmah vidim velik i brz napredak, dok kod vrhunskog sporta sve ide mic po mic i sve ovisi o hrpi malih faktora. Dok utrka ne krene ne znaš kako će proći, makar si imao dobre treninge i forma je tu – ovisi da li je let bio dobar, da li ste se naspavali, kakva je bila klopa, o hrpi stvari ovisi rezultat. A kod klinaca uvijek iz tjedna u tjedan vidiš veliki napredak.
Igrajmo se!
Sve ide kroz neku igru da klinci ni ne percipiraju da nešto treniraju. A onda dođu na neko natjecanje i ne mogu vjerovati da su najbolji. Ono što treneri često ne shvaćaju je da djeca moraju uživati kako bi ostala u sportu dok ne postanu seniori i tek onda se ide na rezultat i počinje pravi rad, a ne sa 6 ili 12 ili 17 godina, tad još treba biti sve više igra. A djecu je tako lako zaigrati da ni ne shvate što rade. Recimo mi za dizanje VO2 max-a sat vremena igramo podvodni hokej s malim žetonom i djeca to obožavaju. Misli si „Ak izronim neću dat gol“ a ustvari razvija maksimalni primitak kisika. Za brzinu reakcije i sprinteve igramo se zaleđene babe ili šibicarenja.
Treneri šestogodišnju djecu ubijaju sa specifičnim sportskim tehnikama i preozbiljnim treninzima, a onda se čude kako djeca odlaze iz sporta. Tako radi balkanska regija; imamo dobre kadete i juniore, isforsiramo ih i oni se ili ozljede ili pobjegnu iz sporta. To je uništilo individualni sport. Kad nemaš seniora onda nemaš djeci idola, a čim nemaš djeci idola onda nemaš ni djece i onda se djeca ne žele baviti tim sportom. Sve se veže.
Rad kroz igru daje rezultate, kao u onim finskim školama…
Ove godine smo imali 22 djece na postoljima u državnim prvenstvima u planinskom trčanju, stadionskoj atletici, sprintu, krosu, plivanju, triatlonu, duatlonu, akvatlonu, brdskom biciklizmu.
Sport je super za naučiti djecu kako trud daje rezultate i kako je talent bez rada ništa. Rekao bi 80% rad, a tek 20% je talent. Dva sjajna primjera talentiranih i marljivih su Lana Marinić i Borna Katić. Lana se sa svojih 13 godina u trčanju i biciklizmu ravnopravno bori s juniorkama, a Borna, dečko koji nije znao plivati, nakon godinu dana pliva 50 m 26:90. Čega god se primi super to odradi. Triatlon reprezentacija, planinsko trčanje, sprint, organizacija utrka. Ova utrka sa 1.000 učesnika je njegova ideja, njegova je inicijativa da se napravi atletski stadion. Okupio je tim sačinjen od djece od 12 do 15 godina i s njima odradio cijeli posao. Ja sam samo uskakao kad im je nešto zatrebalo. Klincima se samo treba reći da mogu sve i onda odjednom sve i postignu.
Financijska potpora klubu službene vlasti i sportskog saveza?
Od samog početka nemamo nikakvu financijsku podršku ni lokalne uprave niti sportske zajednice, dakle mi smo samoodrživi. I ustvari nitko nam ne treba, makar bi bilo lijepo da nam neko pomogne, jer lakše bi se postizali neki bolji rezultati, išlo bi se lakše na neke utrke, ali za nivo države i stvaranje državnih prvaka mi smo sami sebi dovoljni.
Prije zadnjih lokalnih izbora tu je 12 godina na vlasti bio HDZ, bahati lokalni šerifi koji su mislili da će na vlasti biti doživotno. Kad im se nije svidjelo što galamim o netransparentnom i klijentelističkom dodjeljivanju sredstava pokušali su me ušutkati priznanjima i novcima. Ponudili su mi 60.000 kuna za klub da zašutim a ja sam rekao da ne želim novce na taj način, već želim jasne kriterije u skladu sa zakonom u sportu i da se mi tako prijavimo.
Istući ću te, namlatit ću te, zapalit ću ti kuću.
Mi smo na početku htjeli dokazati lokalnoj zajednici i sebe i klub, jer nitko nije vjerovao meni, mislili su da su sve puste laži. I dok smo išli uz dlaku vlastima sve je bilo super. Ali nakon što smo godinu dana ulagali svoje vrijeme u organizaciju utrka, investirali u promociju i dokazali se, očekivali smo da ćemo krenuti s financiranjem od grada, no valjda je trebalo uzeti člansku iskaznicu HDZ-a, a ja nisam politički opredijeljen.
Sad se osim članarinama financiramo i preko privatnih donatora, manje-više roditelja polaznika, uspješnih poduzetnika, a imamo i neke donacije iz Austrije. Pročulo se da dobro radimo, da su klinci zadovoljni pa svi pomažu. Veliki mi je gušt vidjeti da je zajednica prepoznala naš rad i podržava nas, da ljudi prepoznaju da je ovo nešto dobro.
Sad je došla i nova vlast i uključila nas je u lokalni sportski program, pa smo angažirani oko sporta u gradu. No, još uvijek ne dobivamo nikakve pare, ali ja više ni ne želim da primamo ikakve novce dok se u sportskoj zajednici ne posloži statut po Zakonu o sportu i počnu pravilno raspoređivati sredstva prema pravilniku Olimpijskog odbora. Dakle, ne po političkim vezama nego po tome kako se radi, prema zaslugama i rezultatima.
Orahovica više nije još jedan pičvajz od mjesta u Hrvatskoj koji ima samo amaterski nogometni klub i profesionalni alkoholičarski klub već je to postao grad vrhunskog sporta na najvišoj ljestvici države. – Nikola, objava na Facebooku.
Ovaj eksperiment ludog Nikole stvorio je i radna mjesta. Ali postoji manjak trenera?
Ma to nije normalno, ja stalno želim nekoga zaposliti, ali nitko neće doći raditi. Nakon jednog natječaja za profu tjelesnog došao sam do kontakata svih koji su se prijavili na taj posao. 21 osobu sam zvao i pitao da li žele raditi. Nisam im rekao da je plaća 5.600 kuna, jer sam želio nekoga tko prije svega želi raditi taj posao. Na kraju je samo jedna cura bila zainteresirana, ali i ona je radije otišla raditi u neku školu na nepuno radno vrijeme za puno manje novaca. Tako da trenutno uz mene radi samo jedna trenerica.
Moje pjesme moji snovi.
Nemam nikakav san, nemam nikakve planove, jer mislim da ne ovisi sve o meni. Kad nešto planiram često niš ne ispadne tako. Ja nisam ni sanjao da ćemo imati državne prvake već ove godine, a evo 22 ih je. Samo radim, pa onda što bude, sada planiram kupiti visinski šator da ne moramo ići na visinske pripreme, koristit ćemo ga i za oporavak, kupiti trenažere. Ne razmišljam daleko unaprijed. Tko zna gdje ću ja završiti. Ni ja ni Zorana (djevojka, profesorica engleskog u orahovačkoj školi op.a.) nismo vezani uz ovo mjesto tako da nemam pojma. Bilo bi super da sve ovo preuzmu ovi klinci.
Atletski stadion, bazen, dječje igralište ili skejt park ovom gradu nije potreban. Orahovici su potrebna radna mjesta i direktori tvornica koji nisu robovlasnici već prije svega ljudska bića s izraženom empatijom za bližnjega svoga, a to vam je ono što vas uče svake nedjelje kad ste u prvom redu crkve i sjetite se tu i tamo da Bog živi i postoji i izvan te građevine sa zlatnim krovom i križem na vrhu. – Nikola, objava na Facebooku.
And now for something completely different.
Nikola Borić koji umjesto klinaca u Orahovici trenira Srđana Lakića nogometaša Herthe, Stjepana Božića, svjetskog prvaka u boksu, Gordana Kožulja, Elvan Abeylegesse, Deribe Mergu, Dire Tune, Teybu Erkesso. Nikola čiji puleni osvajaju svjetska prvenstva, svjetske maratone, Boston, Houston, Istanbul, Nikola Borić glavni kondicijski trener turske i azerbejdžanske atletske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine.
Ta priča počinje s dečkom koji biciklom ide u zrakoplovnu školu. 35 kilometara u svakom smjeru od rodnog Zaprešića do Velike Gorice i natrag, i tako svaki dan. Jednog dana u ruke mu pada „Treći Sport“, časopis koji je jednom davno dok je outdoor pokret bio egzotika ko’ Burundi, pokrenuo Daniel Lacko, dobri duh hrvatske outdoor scene. Tu je pročitao članak o prvom hrvatskom Ironmanu Marijanu Pedišiću te odlučio postati triatlonac. Počeo je trenirati, nalazio knjige o treningu, pričao sa raznim sportašima i postao samouki trener.
Kasnije je već kao trener s dva zlata na europskim prvenstvima zbog Zakona o sportu upisao i Kineziološki fakultet.
Na našem faksu zatekao sam profesore koji još žive u šezdesetima i uče ljude ruskom sistemu treninga. Ja sam odbijao odgovarati te gluposti koje se više nigdje ne rade i govorio sam im kako sada stvari stoje, kako se danas provode treninzi. Zbog toga nisam mogao proći ispite. Na kraju sam u Novom Sadu, na Zavodu za sport dobio titulu atletskog trenera.
Diplomu nemaju ni Kostelić ni Vlašić, te diplome su totalno bez veze. Nemam ništa protiv trenera s faksom, ali poludim kad netko završi glupi tečaj na nekom učilištu ili taj faks i sad si misli da je neki trener i počne napadati samouke trenere, a ustvari nema nikakvog praktičnog znanja.
U svijetu se sve ionako pomiče na alternativu koju nitko ne uči. Mi smo, na primjer, radili puno s bioenergijom i meditacijom za oporavak. Pa onda ta prehrambena piramida, kalorije, idiotarije. Ta količina, 2.000 kalorija za bazalni metabolizam koju mi unosimo je totalna glupost. Samo kad pogledaš Etiopljane svi brzo trče kilometre a za naše razmjere ništa ne jedu. I svi su brži i izdržljiviji od bilo kojeg bijelca.
It started with a chip.
U svijet Nikolu odvode čipovi za mjerenje vremena?
Da, sve je počelo 2003. s Mljet Half Ironmanom koji sam želio dovesti na svjetsku razinu pa sam našao partnere, nabavili smo te čipove.
Partneri su se polakomili, Nikolu izbacili iz projekta Halfironman, a on je krenuo u biznis s čipovima i treniranje.
Ne zamjeram ništa tim ljudima, ja im mogu pružiti ruku i pogledati ih u oči; s njima i dalje surađujem, moja djeca su danas licencirana u klubu koji smo zajedno osnovali (TK Swibir). Njima je ionako najteže živjeti s njima samima.
Prvi veći uspjeh postiže kao kondicijski trener boksača Stjepana Božića s kojim 2005. godine osvaja naslov Svjetskog prvaka u supersrednjoj kategoriji po WBF-u. A onda ga biznis s čipovima vodi u Tursku.
Ciljaj visoko, možda ćeš promašiti metu, ali barem se nećeš upucati u nogu. – Lois McMaster Bujold, Miles in Love
Radio sam jedno vrijeme kao trener klinaca u TK Zrinski i paralelno imao taj biznis mjerenja vremena čipovima, ChampStat. Kako mi je Hrvatska bila premalo tržište, slao sam ponude posvuda i javio mi se Istanbulski maraton. Ponuda za 30.000 eura. Odletjeli smo u Istanbul na ogromnu prezentaciju koja je ispala komedija. Savio nam se tepih za mjerenje, potrgali se senzori, morao sam stiskati beeper kad je gradonačelnik Istanbula za probu pretrčavao s čipom preko tepiha. Onda me organizatori pitaju da li mogu napraviti prolaze na svakih 5 km i još start za utrku na 15 km. I ja sam, naravno, rekao da mogu, iako nisam imao opreme za to. Da ih odbijem rekao sam da to košta 100.000 eura.
Oni na to meni pružaju ruku. Problijedio sam, usro se. Za mjesec dana morao sam nabaviti 2,5 tone opreme, na kraju mi je trebalo 26 ljudi. Tamo nije bilo ničega, a morali smo pokriti cijeli istanbulski most po širini, 18 metara tepiha za svaki od dva odvojena starta na 15 km i 42 km i još prolaze. 6 kombija i 6 prikolica opreme.
Nakon Ljubljanskog maratona skupili smo tamo neke tepihe i onda je cijela karavana krenula za Istanbul; neki kombijem, neki avionom, neki vlakom. Tepihe smo dovezli iz Italije, Slovenije, Mađarske. Ali, sve je bilo super odrađeno i drugi dan sam otvorio tursku firmu za mjerenje vremena s Munirom (Yaras, op.a.) tada direktorom Istanbulskog maratona.
Kako je Nikola tursku kavu zamijenio etiopskom, onom originalnom?
Munir me stalno upoznavao sa svim živim pa sam tako nakon Istanbulskog maratona 2009. završio u razgovoru s jednim menadžerom, Libanoncem s američkom putovnicom, Hussainom Makkeom.
Rekao sam mu: „Ako želiš da ovi tvoji trče svjetski rekord, ti mene moraš uzeti. “ A on na to: „Kad možeš letiti za Addis?“.
On je idući dan išao za Houston marathon, otamo me zove i veli kupio sam ti kartu za Etiopiju, sutra sam u Zagrebu da se dogovorimo. I dođe on kod mene u Pisarovinu. Pita me kolko tražim novaca. Ja sam rekao „Tri mjeseca besplatno, a onda kad vidiš rezultate ja ću ti reći kolko ćeš me platit.“ Stisnuli ruke, i on zove sekretaricu da sve dogovori, a ja sutra letim za Etiopiju. Tamo me na aerodromu dočeka neki njegov lik, a ja prst u nos i mislim si što sada.
Ethiopia dreaming
Tamo nema nikakvog sistema treninga. Hussain ima dva autobusa koji svaki dan pokupe do 120 ljudi koji žele postati trkači. Izveze ih se izvan grada na cestu prema Keniji, i tko živ tko mrtav, svaki dan, udri i ubi, kreće grupa i kako koji otpadne kupi ga autobus koji ide iza trkača i koji zadnji izdrži njegovo ime se javlja menadžeru. Koji završi najbolji u petak, vodi ga se u subotu na utrku.
I krenuli su rezultati. Ali potpuno je ustvari svejedno bilo koga vodim na utrku. Imao sam 22 dečka koji su trčali polumaraton između 1:04:50 i 1:06 i neke još brže trkače.
Velika obmana?
Dakle taj moj Hussein Makke radi za Nike i drži Etiopiju, Keniju, Maroko i Rusiju. Njegovi maratoni su u moje vrijeme bili Houston, Dubai, Boston, Pariz. Naime, svi najveći maratoni u svijetu su zatvoreni za elitno polje, jednu grupu maratona drži Nike, druge drži Adidas i nema šanse da ubacite nekoga s krivim tenisicama na utrku.
Vi gledate na telki i pitate se tko će pobijediti, a mi smo se sve dogovorili: i tko će pobijediti i na koji rezultat se ide. Sve se zna unaprijed.
To izgleda ovako. Sastanemo se direktor maratona, Hussein kao menadžer i ja kao trener. Njih dvojica se sjednu da izaberu trkače i zatvore elitno polje a onda pitaju mene kolko možemo trčati, ja kažem recimo 2:08, i to je to. Hussain ima mene koji mu dođe s 20 Etiopljana, ima svog trenera u Keniji koji mu dođe s 15 Kenijaca, trenera Marokanca koji dođe sa 7 Marokanaca, i još mu dođu neki Rusi. Hussain kak god uzmeš ima 15% od prvih 10, u Istanbulu to izađe 300.000 eura, plus elitni start, dakle uzima još proviziju od love koju atletičari dobiju samo da bi startali. Njega boli dupe ako jedan od njih pukne, jer dolazi drugi na kojem će isto tolko zaraditi. Krenu pejsmejkeri do 30-tog kilometra, skupimo ih u bus, trče svi zajedno do 35-tog, a onda ide naprijed onaj za kog smo se dogovorili. A gledatelji si misle kak je uzbudljiva utrka. Tko će pobijediti!? Tko će pobijediti!? A sve je dogovoreno, to što vi gledate na televiziji ustvari mi vama prodajemo Nike. Ja sam godišnje dobivao od 50.000 eura i dvije torbe opreme od Nikea.
Tako se namješteno i rekordi obaraju. Ja sam 2012. na treningu imao nekoliko puta istrčani europski rekord Paule Radcliffe na 5 km s Elvan Abeylegesse. I ja zovem menadžera da pronađe trku jer možemo rušiti rekord. Zovemo Stockholm, Dijamantnu ligu, da idemo na rekord i odgovor je žao nam je utrka je zatvorena. Stockholm drži Adidas, a Zurich, gdje su moji trčali, drži Nike, i nema menadžera koji će te ugurati ako želiš trčati a nosiš krive tenisice. Ne možeš rušiti rekord gdje i kad ti hoćeš. Stockholmu nije bilo u interesu da netko s Nikeom istrči rekord. Forma je pala, rekord otišao u nepovrat.
Tako moji atletičari nisu mogli trčati ni Berlin jer ga drži Adidas. Tamo pobjeđuju Adidasovi atletičari, Gebereselassie, Bekele, ista priča s Londonom. Samo pogledajte tko je glavni sponzor i koje tenisice trče prvi na toj utrci. I sve će vam biti jasno. Tako je na svakom velikom maratonu. Ako na broju piše Nike, ak je na balonu Nike, pobjeđuje trkač u Nike tenisicama. Takva je i Dijamantna liga. Sve je totalna pušiona, sranje. Vi živite u nekoj iluziji da se ljudi tam nateravaju i da se ne zna tko će pobijediti. A sve se zna, sve je unaprijed dogovoreno.
Ja sam radio s tri menadžera od Nikea, svaki od njih ima po 200 Etiopljana, 200 Kenijaca, 50 Marokanaca i 20 Rusa te još kojeg Somalijca ili Talijana s kojima zatvaraju elitno polje bilo kojeg maratona. Hussain Mekke, Gianni Demadonna, Jos Hermens i još par njih s kojima nisam surađivao. Ma 5-6 menadžera drži kompletan svijet atletike, podijelili su si glavne maratone i zarađuju milijune.
Popizdio sam kad sam skužio da je sve namješteno. Dosta mi je bilo tog sranja. Na kraju sam shvatio da nisam trener nego prodavač Nikea.
Sve je igra. I ti menadžeri još i potkradaju te trkače, uzimaju im opremu i novce, proviziju od nagrada i do 70%. Kažu im da moraju platit porez. A ta jadnu djeca iz Afrike nikad čula za porez. S druge strane da se nije pojavio taj menadžer taj čovjek bi živio tamo negdje nigdje i išao svaki dan 20 kilometara po prašini samo da dođe do vode, a sad gradi hotel u Addis Abebi.
Ostavi nam bar Olimpijske igre!
Ma isto gluposti, na 10 km i maratonu imate stotine Etiopljana i Kenijaca ( i ponekog Somalijca i Marokanca, Eritrejca op.a.) i da ih se sve pusti na Olimpijadu mogu uvijek popuniti sva postolja. Za Etiopiju ak je Amhara pleme na vlasti idu tri Amhara, ak su Oromo na vlasti idu tri Oroma i često se zna desiti da ni ne povedu najbrže. I onda imate farsu da neki bijelac osvoji medalju, a ustvari na svijetu ima još 100 bržih trkača od njega. Gluposti. A inače ti iz drugih država koji osvajaju medalje uglavnom su naturalizirani trkači kupljeni da trče za neku državu, kao što je Somalijac Mo Farah koji trči za Veliku Britaniju. Elvan Abeylegesse je tako bila kupljena, došao menadžer, dao roditeljima 50.000 eura, turska putovnica u rukama i bok.
Kad se spomene Elvan mnogi će graknuti doping.
Ja ne razumijem u čemu je problem s tim dopingom. O čemu vi dragi ljudi pričate. Odvojite vrhunski sport od rekreativnog. Ne postoji vrhunski sport bez dopinga. Najgore mi je kad ti novinari koji nemaju pojma o čemu pričaju i pišu o dopingu, spominju razne supstance i sad to neko dijete koje počinje trenirati traži tu supstancu da bude najbolji pa onda završi s nekim fejkom i otruje se. Ljudi ne razumiju da doping ne postoji zbog sportaša nego zbog gledatelja kojima se prodaje spektakl. Svi žele svjetske rekorde, Tour de France s 3 penjanja na Alpe i prosječnom brzinom 48. Radi nas koji pratimo sport se sportaši dopingiraju.
Evo, prošle godine farmaceuti su proizveli AICAR koji se još uvijek testira na životinjama u Australiji. AICAR kompletno povećava izdržljivost; na genetičkom nivou mijenja bijela mišićna vlakna u crvena i sad ćete gledati maraton ispod dva sata, svjetske rekorde u svim sportovima izdržljivosti. A WADA još ne može doći do AICAR-a jer lijek još nije niti na slobodnom tržištu. Tako recimo doktor od Giannia Demadonne u kampovima u Keniji koristi stvari za koje WADA nikad nije čula.
Ali naravno da nije to razlog zašto su ti Kenijci i Etiopljani toliko bolji od nas. On su rođeni na visini od 2500 m, imaju superiorni anaerobni kapacitet, srce, krvožilni sustav i još važnije, superiorne ekstremitete za trčanje, prosječno za dva centimetara duže od naših. Oni praktički nemaju mišiće. Moj maser mi je znao reći „ja tu nemam šta masirati“ samo tetive koje uopće ne troše kisik; oni su ko luk i strijela, samo kosti i tetive, njima ne treba doping da trči brže od bijelaca. Nemaju te naše ogromne mišiće na koje trošimo kisik. Nema tog bijelca koji može tako trčati to što oni trče.
Dakle vrhunski sport je sranje. Ima li nekog rješenja?
Sport je super za klince jer vide da kad nešto rade sustavno da dolaze rezultati. Ali vrhunski sport je nešto drugo. Trebalo bi kompletno odvojiti rekreativa
n i profesionalan sport. Najteže mi je kad trebam mojim klincima objasniti kako to izgleda u vrhunskom sportu. Biznis, namještanje. I onda me pitaju zašto sam pukao i maknuo se iz vrhunskog sporta. Sve mi se zgadilo.
Tako je Nikola koji je imao ugovor s Turskom i Azerbajdžanskom atletskom reprezentacijom do 2020. i uspješan biznis s čipovima u dvije zemlje ostavio sve i došao u Orahovicu gdje dovršava svoju drugu kuću od blata i slame, udomljuje neželjene životinje, uči djecu sportu, ali i tome da sve mogu, da nije nikakav problem 16-godišnjaku organizirati utrku s 1.000 sudionika, samo se treba vjerovati u sebe.
Ako barem jednom klincu promijenim život na bolje ovo je bilo vrijedno toga.
Svi su se smijali kada sam im rekao da će Orahovica imati Plivački klub, smijali su se kada sam govorio da će imati odlične sportaše, smijali su se kada sam govorio da ćemo imati državne prvake, smijali su se kada sam rekao da ćemo nastupati na Europskim i Svjetskim prvenstvima i smiju se kada kažem da će Orahovčani biti na Olimpijskim igrama i studirati na prestižnim univerzitetima u Americi.
Meni apsolutno ništa od toga nije smiješno, a još manje zabavno. To je realnost kada se uloži dio srca u mladost djece. – Nikola, objava na Facebooku.
Od dana kad smo vodili razgovor, Nikolini klinci osvojili su još dvije medalje na državnom prvenstvu u akvatlonu. Orahovačka sportska renesansa se nastavlja…
Fotografije: Marko Rajković, Alexandar Ortynski, Nikola Borić, Marijan Škripač, Žana Rajić i osobna arhiva Nikole Borića.
